- Poglavar Crnogorske pravoslavne crkve mitropolit Mihailo kazao je nakon liturgije na kojoj ste hirotonisani u zvanje episkopa da ste Vi možda i budući mitropolit. Kako ste doživjeli tu najavu?
U Jevanđelju po Mateju Gospod Naš Isus Hristos govori : „Oče moj! ako me ne može ova čaša mimoići da je ne pijem, neka bude volja Tvoja.“ To Hristos govori u noći kada će biti potpuno nevin predat na suđenje i smrt. Davno sam cio svoj život prepuštio po volji Božijoj, ali ne tako što sam śedio i čekao, već što sam moleći se radio. Naš Mitropolit Mihailo mi je uvijek bio primjer i podrška u svemu. Često me podśeti riječima Vladike Rada : „Ti si mlad jošt i nevješt, vladiko! Prve kaplje iz čaše otrovi najgrče su i najupornije.“
Biti episkop je velika odgovornost, za koju nijedna žrtva nije mala. To je svakodnevno usmjeravanje povjerenog naroda ka Spasenju, kojem zajedno stremimo.
- Odavno nije bio brojniji skup Crnogorske pravoslavne crkve kao što je to bilo u nedjelju, 16. juna, na Cetinju, pred crkvom Svetoga Ivana Pravednoga, povodom Vaše hirotonije. Što to za Vas znači?
Meni je drago da se toga dana na Cetinju okupili čestiti i dobri ljudi koji ne mrze nikoga, naprotiv, vole svoje bližnje kao sami sebe. Znači mi još jer su došli prijatelji koji već 20 godina i više nose svjetlost i hrabrost kojom prosvjećuju ovaj narod, i obradovalo me je i to što su došli dragi prijatelji i gosti drugih vjera i nacija.
Masovnost skupova po meni nije relevantno mjerilo važnosti onoga što ih okuplja. Śećamo se i nekih masovnih skupova koji su donijeli toliko stradanja, mržnje i tuge u prošlim decenijama. Neko ima stalnu potrebu da kaže kako CPC nema vjernika i nema naroda koji vjeruje našoj svetoj crkvi. Ako bi to bilo tako, nije jasno zašto se onda toliko brinu o nama.
Crnogorska Pravoslavna Crkva je svjetlost koja vodi ovaj narod duhovnim, tradicionalnim vrijednostima i Bogu, pa je i prirodno da okuplja veliki broj vjernika. Naši vjernici su slobodne i normalne osobe i oni procjenjeuju sami kada će doći i zašto. Nikada nećemo pristati da nam uslovno „dovode“ vjernike da bi ih slikali i pravili političku priču. Crnogorci i građani Crne Gore uvjek kad je „kritično“ znali su đe treba da budu.
- U Crnogorkoj crkvi ste od rane mladosti. Kako ste nedavno kazali od 16. godine. Što Vas je opredijelilo svešteničkom pozivu i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi?
Svješteničkom pozivu me opredijelila duboka vjera i potreba za molitvom, a Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi me opredijelilo porijeklo i tradicija.
- Bili ste đakon i sveštenik CPC od 2006. godine, tri godine ste u Rimu učili i usavršavali italijanski jezik, Kijevsku bogoslovsku akademiju završili ste u Zlatovrhnom Mihajlovskom manastiru, a 2016. primili ste monaški čin i postali arhimandrit u Kijevu. Jeste li završili sa školovanjem?
Mislim da čovjek nikada ne može završiti sa učenjem. Škola je samo jedna stepenica na cijelom životnom putu, na kojem se svakodnevno uči i stiče iskustvo, naročito kroz razgovor i susrijetanje sa ljudima dobra srca i čiste pameti.
- Koliko Vam je za službu u Crnoj Gori pomoglo iskustvo koje ste stekli u Italiji i posebno u Ukrajini, s obzirom na to da je i Ukrajinska crkva, slično Crnogorskoj, bila žrtva osporavanja od Ruske crkve?
Uvijek vas obogati upoznavanje sa drugim kulturama, jezikom, običajima. Ukrajina je veoma bitna zemlja u pravoslavlju, jer se niđe kao u njoj ne preklapaju mnoge religije i nacije u tolikom broju. Njihov slučaj pokazuje da je put do pravednoga ustrojstva i položaja crkve u matičnoj državi dug i trnovit. Ali opravdava onu staru misao da ono što je pravo i Bogu je milo, tako da će i naša sveta crkva pametnim radom i hodom povratiti svoju autokefalnost, nepravedno ukinutu prije jednog vijeka.
- Koliko je razvijena, uslovno rečeno, „mreža“ sveštenika u CPC i ima li interesovanja za službu u toj crkvi?
Svještenstvo u CPC na veoma posvećen i predan način brine o vjernicima.
Obnavljanjem Cetinjske bogoslovije (Bogoslovsko-učiteljske škole kako se zvala 1887-1916) koja je prestala sa radom 1916 godine u našoj Svetoj Crkvi će opet poslije 100 godina školovati pravoslavno crnogorsko svještenstvo. A ima dosta interesovanja.
- S obzirom na to da je CPC pod konstantnim udarima Srpske pravoslavne crkve i prosrpskog političkog bloka u našoj zemlji, jeste li, možda, imali pritiske da izađete iz Crnogorske crkve?
Ne, nikada, moje mišljenje je poznato svima. Ne želim da se bavim drugima.
- Kakva su Vaša očekivanja od Prijedloga zakona o slobodi vjeroispovijesti?
O prijedlogu zakona mogu reći da na dobar i evropski način rješava veoma bitno pitanje odnosa Crkava i vjerskih zajednica sa Državom. Osnovno je da se to prije svega odnosi na pitanje vlasništva nad državnim zemljištem i sakralnim objektima od nacionalnog kulturnog značaja, ni malo ne zadirući u kanonske ili religiozne stvari bilo koje vjerske zajednice. Venecijanska komisija je dala svoje pozitivno mišljenje. Daće Bog da se na bazi toga, uz dobru volju svih, zakonski uredi pitanje vjerskih sloboda u našoj Domovini.
- U Nikšiću ste uspjeli da okupite veliki broj vjernika Crnogorske crkve, gdje ste obnovili i ljetnjikovac kralja Nikole koji je sada episkopski dvor Ostroško-nikšićke episkopije. Vjernici o Vama imaju samo riječi hvale. Kako je CPC u tom gradu uspjela da se odupre pritiscima SPC i ljudi iz administracije koji je podržavaju i koji su u njeno vlasništvo prepisali gotovo svu crkvenu imovinu u našoj zemlji?
Zaboravlja se često da je Nikšić i kulturni centar Crne Gore, kao i da je ođe bio najveći otpor nasilnom ukidanju Crne Gore i naše crkve. Potomci tih časnih junaka i boraca za pravo, čast i slobodu Crne Gore, uložili su dosta truda i energije da ovo postane kuća čija su vrata otvorena za svakoga dobromislećega čovjeka, prijatelja i putnika namjernika.
- Utisak je da je Srpska crkva u našoj zemlji mnogo moćnija od Crnogorske. Jasno je zašto je to tako na polju finansija, jer raspolažu gotovo čitavom crkvenom imovinom kod nas, ali zašto je masovnija?
Mislim da sam ranije u osnovi odgovorio na ovo pitanje. Crnogorska crkva ima svoju tradiciju i u specifičnom odnosu naših predaka prema ispoljavanju vjerskih ośećanja, čak i u vrijeme kada su na čelu države formalno bili vladike. Crnogorska crkva nema i nijesu joj potrebni „uvozni“ vjernici. Ona svoju snagu crpi od ljude koji su iskreno okrenuti bližnjima, ljubavi prema Bogu i svojoj jedinoj otadžbini Crnoj Gori i njenoj crkvi. Za to vrijedi podnijeti sve teškoće na putu ka pravičnosti i spasenju.
Episkop nikšićki Boris
Vikarni episkop Mitropolita Crnogorskog
Izvor: Dnevni list Pobjeda, 23.06.2019.
Autor: Kaćuša Krsmanović, pomoćnica glavnog i odgovornog urednika Dnevnog lista Pobjeda
