Danas je Episkop nikšićki Boris sa svještenstvom Crnogorske pravoslavne crkve održao parastos na Gradskom groblju u Nikšiću povodom 96 godina od pogibije crnogorskih komita u Rubežima kod Nikšića.
Tom prilikom Vladika Boris je kazao da nije bilo ovih junaka, koji su časno branili ime Crne Gore ne bi bilo ni nas ođe danas, oni su herojski poginuli kao i Hristovi mučenici braneći slobodu i državu Crnu Goru i na taj način postali svijetli primjer budućim generacijama kako se voli, brani i živi za Domovinu! Nadam se da ćemo i u ovom vremenu umjeti dostojanstveno "trpjeti" pravdu, kao što smo isto tako umjeli da trpimo nepravdu.
Pogibija crnogorskih komita u Rubežima kod Nikšića, dogodila se u petak 28. decembra 1923. godine u Šćepan Dolu u Rubežima kod Nikšića. Tada su likvidirani crnogorski komiti na brutalan način od strane srpske vojske i žandarmerije pod komandom srpskog žandarmerijskog kapetana i komandanta nikšićke žandarmerije Milana Kalabića.
Odgovorni za njihovo ubistvo smatraju se, pored izvršioca, sreski načelnik Živko Kosović i veliki župan Milovan Džaković. Komiti su se junački branili protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja. U tim borbama poginuli su komiti: Savo Raspopović, Mujo Bašović, Petar Zvicer, Marko Raspopović, Miloš Kovačević, Majo (Mado) Vujović, Jovo Krivokapić, Andrija Pejović, Golub Vujović, Miloš Pejović i Radovan Bigović.
Episkop Nikšićki Boris Bojović, učestvovao je u radu Odbora za ljudska prava i slobode i naglasio je da Mitropolija SPC želi da ukine pravo na vjeru i pripadnost svim vjernicima koji nijesu dio SPC, kao i da želi da sačuva objekte koji su bespravno prepisani na njih.
Crnogorska pravoslavna crkva i svi njeni vjernici diskriminisani su po osnovu nacionalne i crkvene pripadnosti. U skoro pa svim crkvama i manastirima koje su pravili naši preci odriče nam se pravo da služimo i pravo da ispovijedamo nacionalnu pripadnost i kao takvi budemo uvedeni u knjige krštenih naših crkava i manastira. Takvo stanje traje od devedesetih godina prošloga vijeka, od vremena od kada Beogradska patrijaršija svu crkvenu imovinu tumači kao svoju i na nezakonit način, zloupotrebom i korupcijom, upisuje je u svoje vlasništvo. Ovim Zakonom temelje se pravni osnovi za rješenje crkvenoga imovinskoga pitanja, na način što će nezakonito prepisana imovina na beogradsku patrijaršiju biti ponovo upisana na crnogorsku državu. Stoga i smatramo da su pravna rješenja iz ovoga Zakona dobar pravni osnov za pravedno rješenje ukupnoga crnogorskoga crkvenoga pitanja, i podržavamo njegovo usvajanje, kazao je Episkop Bojović.
Episkop Boris je postavio pitanje: Đe u ovom Predlogu Zakona stoji da će Crnogorska pravoslavna crkva dobiti imovinu, već ćemo i dalje morati na ulicama i livadama ispovijedati našu vjeru pravoslavnu. Ali za razliku od vas mi priznajemo Državu Crnu Goru i crnogorsku naciju i vodimo povjereni nam narod. I zato je pravedno jačanje Države naše i svega što joj po Zakonu pripada satisfakcija je i za nas i za naše vjernike.
Na uvredljiva obraćanja poslanika opozicije, kazao je da nije član NVO niti pseudorelijgske organizacije, već predstavnik i episkop crkve koja je ukinuta 1918. "snagom bajoneta".
Sveti Nikolaj (Nikola) Čudotvorac, arhiepiskop mirlikijski. Veliki svetitelj, slavljen i danas svuda po cijelome svijetu, bio je jedino dijete uglednih Teofana i None, koji su živjeli u Patari, u Likiji. Kao jedinca sina, darovanog im od Boga, oni opet posvetiše Bogu. U duhovnom životu poučavao je svetog Nikolaja njegov stric koji se isto zvao Nikolaj i bio je episkop patarski. Njegov stric zamonaši mladog Nikolaja u manastiru Novi Sion. Kada mu se upokojiše roditelji svetog Nikolaja, on razdijeli svo nasleđeno imanje siromašnima i ne ostavi ništa za sebe. Dok je bio svještenik u Patari pročulo se njegovo milosrđe, mada se on trudio da sakrije svoja milosrdna djela ispunjavajući riječ Gospodnju: „Da ne zna ljevica tvoja što čini desnica tvoja“ (Mt 6, 3). Sveti Nikola se predade samoći i uzdržavaše se od govorenja, smišljajući da tako do smrti proživi, dođe mu glas sa visine: „Nikolaje, pođi na podvig u narod, ako želiš biti od Mene ovjenčan“. Malo po tom čudesnim Promislom Božijim Nikolaj bi izabran za arhiepiskopa grada Mira u Likiji. Mudar, neustrašiv i milostiv sveti Nikolaj bio je revnosni Arhipastir povjerenom mu narodu. Kada su carevi Dioklecijan i Maksimijan gonili hrišćane sveti Nikolaj bi utamničen, no i u zatvoru podučavaše ljude zakonu Božijem. Učestvovao je na Prvom Vaseljenskom Saboru u Nikeji 325 godine. Na tom Saboru je udario šamar jeretiku Ariju osuđujući njegovu jeres. Zbog toga je udaljen sa Sabora i iz arhijerejske službe sve dok se nekolicini prvih arhijereja na Saboru ne javi sam Gospod Hristos i Presveta Bogorodica i ne objaviše Svoje blagovoljenje prema Nikolaju. Zaštitnik istine Božije ovaj divni svetitelj bio je vazda i odvažan zaštitnik pravde među ljudima. U dva maha spasao je po tri čovjeka od nezaslužene smrtne kazne. Milostiv, istinit, pravdoljubiv, on je hodao među ljudima kao anđeo Božiji. Još za života njegova, ljudi su ga smatrali svetiteljem i prizivali ga u pomoć u mukama i nevoljama; i on se javljao, u snu i na javi, onima koji su ga prizivali, podjednako lako i brzo blizu i daleko pomagao. Od njegovog lica sijala je svjetlost kao od lica Mojsijeva, i on je samom svojom pojavom donosio utjehu, tišinu i dobru volju među ljude. U starosti upokoji se u Gospodu, mnogotrudan i mnogoplodan, da se vječno veseli u Carstvu nebeskom produžujući da čudesima na zemlji pomaže vjernima i proslavlja Boga. Upokojio se 6. decembra 343. godine.
Gradonačelnik Podgorice dr Ivan Vuković i ministar kulture Aleksandar Bogdanović otkrili su spomenik Ivanu Crnojeviću u parku u neposrednoj blizini JU Gimnazije „Slobodan Škerović“ u Podgorici. Događaju je prisustvovao i Blagota Radović, izvršni direktor kompanije Zetagradnja, koja je donirala sredstva za izradu spomenika. Spomenik je djelo akademskog vajara Mitra Živkovića.
Otkrivanju spomenika Ivanu Crnojević prisustvovali su crkveni velikodostojnici CPC Njegovo Blaženstvo Arhiepiskop Cetinjski i Mitropolit Crnogorski Mihailo i Episkop Nikšićki Boris.
Sveti Ivan Crnojević Pravedni, poznat još i kao Sveti Ivan Prepodobni Crnojević, je jedan od pet svetitelja Crnogorske Pravoslavne Crkve. Crnogorska Pravoslavna crkva 4. jula slavi Svetog Ivana Crnojevića Pravednog, svog petog sveca, kojeg je kanonizovala u crkvi Jovana Krstitelja u Bajicama, na Petrovdan 2003 godine.
Sveti apostol Andrej Prvozvani – ANDRIJEVDAN. Sin Jonin i brat Petrov, rodom iz Vitsaide, i ribar po zanimanju. Najprije je bio učenik sv. Jovana Krstitelja, no kada sv. Jovan ukaza prstom na Gospoda govoreći: gle, jagnje Božje! (Jov. 1, 36), tada sv. Andreja ostavi svoga prvoga učitelja i pođe za Isusom. Po tom Andreja privede svoga brata Petra ka Gospodu. Po silasku Sv. Duha pade u dio prvom apostolu Hristovom, sv. Andreju, da propovijeda Jevanđelje u Vizantiji i Trakiji, po tom u zemljama Dunavskim, pa u Rusiji i oko Crnog Mora, i najzad u Epiru, Grčkoj i Peloponezu, đe i strada. U Vizantiji postavi prvoga episkopa u licu sv. Stahija; u Kijevu pobode krst na visini i proreče sjajnu hrišćansku budućnost; po Trakiji, Epiru, Grčkoj i Peloponezu prevede mnoštvo naroda u vjeru, i postavi im episkope i svještenike. U gradu Patrasu učini mnoga čudesa imenom Hristovim i zadobi mnoge za Gospoda, među kojima bijahu brat i žena carskog namjesnika Egeata. Egeat razjaren zbog toga stavi Andreju svetoga na muke, a potom raspe na krstu. Dokle god biješe živ na krstu apostol Hristov govoraše korisne pouke hrišćanima, koji se bijahu sabrali oko krsta njegova. Šćede ga narod skinuti s krsta, no on se opre tome. Najzad se apostol poče moliti Bogu, i pri tom neka neobična svjetlost obasja ga cijelog. To svjetlosno obasjanje trajaše pola sata, i kada ono iščeze apostol predade svoju svetu dušu Bogu. Tako skonča svoj zemaljski vijek prvozvani apostol, koji prvi od 12 velikih apostola pozna Gospoda i pođe za NJIM. Postrada sv. Andrej za svoga Gospoda 62. god. Mošti njegove bijahu prenijete u Carigrad. Kasnije glava mu je prenijeta u Rim, a jedna ruka u Moskvu.
Uvođenje u Jerusalimski hram Presvete Bogorodice - Vavedenje, jedan od pet najvećih praznika posvećenih Bogorodici.
Kada je Presveta Djeva Marija napunila tri godine odvedoše je iz Nazareta u Jerusalim njeni roditelji sveti Joakim i Ana, da je predaju Bogu na službu kako su ranije obećali. Od Nazareta do Jerusalima ima tri dana hoda. No kako su išli na bogougodno djelo taj put im ne bijaše naporan. Skupiše se i brojni njihovi srodnici da učestvuju u ovoj svetkovini, u kojoj su nevidljivo učestvovali i anđeli Božiji. Ispred svih su išle djevice sa zapaljenim svijećama, za njima je išla Presveta Djeva, između svojih roditelja. Djeva Marija je bila obučena i ukrašena u odjeću kako dolikuje carevoj ćerci i Božijoj nevjesti. Za njima je išlo puno srodnika i prijatelja, i svi su nosili zapaljene svijeće. Pred hramom u Jerusalimu bilo je 15 stepenica. Kada roditelji podigoše Djevu Mariju na prvu stepenicu, ona sama potrča do vrha stepeništa, đe je srete prvosvještenik Zaharija, otac svetog Jovana Preteče - Krstitelja, i uzevši je za ruku uvede je u hram i u Svetinju nad Svetinjama, u koju niko nikada nije ulazio osim arhijereja, i to samo jednom godišnje. Tada roditelji Djevini sveti Joakim i Ana prinesoše žrtvu Bogu, prema zakonu, primiše blagoslov od svještenika, i vratiše se domu svome, a Presveta Djeva Marija osta pri hramu. Ostade ona pri hramu devet godina. Sve dok su joj roditelji bili živi posjećivali su je često. No kada se upokojiše njeni roditelji i Presveta Djeva osta siroče, nikako ne htjede do kraja svog života da napusti hram niti da stupati u brak. Kako to bijaše suprotno običajima i zakonu u Izrailju, ona kad napuni dvanaest godina bi predata svetom Josifu, koji joj je bio srodnik i odoše u Nazaret, da živi pod vidom obručnice u djevstvenosti, i tako da ispuni svoju želju i da se ispoštuje zakon. U to doba nije bilo u Izrailju đevojke koja je bila zavještana da živi djevstvenim životom cio svoj vijek. Presveta Djeva Marija bijaše prva doživotno zavještana đevojka, poslije Nje u Crkvi Hristovoj slijede mnogi koji su prihvatili djevstvenost Boga radi.
SVIMA KOJI SLAVITE ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI !!!
Danas naša sveta Crnogorska pravoslavna crkva i vjerni narod proslavljaju Sabor svetog Arhanđela Mihaila - Aranđelovdan.
Ovaj praznik se obilježava 21. novembra po novom kalendaru i upisan je crvenim slovima u crkvenom kalendaru. Sveti Arhanđel Mihailo je vazda bio simbol borbe protiv svakog zla, a predstavlja silu Božiju koja prima duše preminulih mjereći im dobra i zla djela pa se često prikazuje na ikonama sa kantarom u ruci, a mač u drugoj ruci simbolizuje pobjedu nad zlom koje simbolizuje okovani zli duh pod nogama svetog Arhanđela. Anđele Božije od davnina ljudi praznuju. Neki koji su pali u jeres u anđelima su gledali bogove; drugi koji ih ne smatrahu bogovima nazivali su ih stvoriteljima cijelog vidljivog svijeta. Pomjesni sabor Laodikajski svojim 35. pravilom odbacio je poklonjenje anđelima kao bogovima i ustanovi kako pravilno poštovati anđele. Ovaj praznik svetog Arhanđela Mihaila i drugih sila nebeskih uspostavljen je za vrijeme Aleksandrijskog Patrijrha Aleksandra i Pape rimskog Silvestra. Ovaj praznik Sila nebeskih proslavlja se u novembru, jer je to 9 mjesec poslije marta, a u martu se smatra da je bilo stvaranje svijeta. Sv. Dionisije Areopagit, učenik apostola Pavla, opisao je ovih 9 činova u knjizi „O nebeskoj Jerarhiji”. Ti činovi su sljedeći: šestokrili Serafimi, mnogoočiti Heruvimi i bogonosni Prestoli, Gospodstva, Sile i Vlasti, Načala, Arhanđeli i Anđeli. Vojvoda cijele vojske anđelske jeste arhistratig Mihail. Kada je satana, Lucifer, otpao od Boga, i povukao sobom u propast jedan dio anđela, tada je Mihail ustao i uzviknuo pred neotpalim anđelima: "Pazimo, stojmo dobro stojmo sa strahom!"
Među anđelima vlada savršeno jednomislije, jednodušnost i ljubav, a uz to još i potpuna poslušnost nižih činova višim činovima, i svih ukupno svetoj volji Božijoj. Svaki narod ima svoga anđela hranitelja, a osim toga i svaki hrišćanin ima svoga anđela hranitelja. Neka bi nas Bog pomilovao i spasao molitvama svetog arhistratiga Mihaila i svih nebeskih sila beztjelesnih. Amin.
Danas su Njegovo Blaženstvo Arhiepiskop Cetinjski i Mitropolit Crnogorski Mihailo i Episkop nikšićki Boris sa svještenstvom crnogorske pravoslavne crkve u crkvi svetog Ivana Crnojevića Pravednoga na Cetinju služili Svetu zaupokojenu liturgiju i održali parastos na Novom groblju na Cetinju Blaženopočivšem Mitropolitu Crnogorskom Antoniju (Abramoviću).
Mitropolit Antonije prvi je vladika Crnogorske pravoslavne crkve, izabran na Opštecrnogorskom narodnom zboru na Cetinju na Lučindan, 31. oktobra 1993. godine.
Mitropolit Antonije, koji je u službi božjoj proveo 60 godina, ostao je upamćen kao čovjek blagosti, primjer jevanđeoskog života, jaka ekumenska i vrlo popularna ličnost. Govorio je: „Vjera ne smije biti izvor mržnje”. Monaško ime Antonije dobio je u Visokim Dečanima, gdje je bio rukopoložen za igumana i službovao do 1955, a nakon toga u Pećkoj patrijaršiji, manastirima u Rakovici, Savini i Moštanici. Stupio je 1962. u klir Ruske pravoslavne crkve u Kanadi i tri decenije kasnije imenovan za vikarnog episkopa za Kanadu. Upokojio se 18. novembra 1996. godine. Sahranjen je na Novom groblju na Cetinju.
GOVOR BORISLAVA CIMEŠE NA POMENU BLAŽENOPOČIVŠEM MITROPOLITU ANTONIJU DUHOVNOM POGLAVARU SVETE AUTOKEFALNE CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE, ODRŽAN U NEĐELJU 17.11.2019.G. U HRAMU SVETOG PRAVEDNOG IVANA CRNOJEVIĆA, GOSPODARA CRNOGORSKOGA NA CETINJU
Vaše Visokopreosveštenstvo gospodine mitropolite Mihailo,
Vaše Preosveštenstvo gospodine episkope Borise,
Poštovana gospodo svještenici Svete Autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve,
Poštovana gospodo vjernici Svete Autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve,
Sabrali smo se danas da evo po 23 put odamo čast i počast blaženopočivšem Vladici Antoniju, čuvajući uspomenu na njegov životni put i plemenitu misiju u službi Bogu, svetoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, državi Crnoj Gori i crnogorskom narodu. Od Vladičinog upokojenja u Gospodu, Crnogorska pravoslavna crkva dostojno i dostojanstveno čuva od zaborava zasluge, vrline i djelo ovog svojeg velikodostojanstvenika koji se i Božjim proviđenjem i svojim riječima i djelom dostojnih poštovanja upisao u Katalog crnogorskijeh vladika.
Dana 16(3) 7.1919.g. rođen je kao četvrto po redu, muško dijete, u braku oca Vida Abramovića i majke Milice (Andrić) rođene u Dobroti kod Kotoru. Kršten je 3.8.(21.7.) 1919 i dobio ime Ilija. Upisan je u knjigu rođenih i krštenih pravoslavne crkve Sv.Đorđija u Orahovcu kod Kotora, knjigu VII, str.46, tekući broj 4. Osnovnu školu završio je 1931.g., građansku školu u Kotoru 1935.g. Služio u manastiru Praskvica 1935-37 i Visokim dečanima 1937-1941. Rukopoložen u jeromonaha 21.11.1941 u Prizrenu u crkvi Sv. Đorđa i dobio ime Jovo. Postrižen u čin Male shime 7/20.4.1943 u Lavri Visokih Dečana i dobio monaško ime Antonije. Završio je Bogosloviju u Prizrenu 1951.g. Iguman je postao 1950.godine. Nastojatelj manastira Svete Pećke patrijaršije je do januara 1958.g, a od tada do 1959.g. manastira Rakovica, a zatim manastira Savina do 1961.godine pa manastira Moštanica. Od 12.7.1962.g. je po dobijanju konačnog otpusta svještenik Montrealsko-kanadske eparhije. Čin mitronosnog arhimandrita dobija 23.4.1967.g. Nakon tri decenije provedena u Ruskoj pravoslavnoj crkvi u Kanadi prepodobni Antonije je imenovan 26.7.1993.g. za vikarnog vladiku za Kanadu. Na poziv Odbora za obnovu CPC dolazi ubrzo u Crnu Goru da bi 31.10.1993.g. na Lučindan-crnogorski Petrovdan bio izabran na tradicionalan način na Opštecrnogorskom narodnom zboru na Cetinju, pred više od 10.000 Crnogoraca, za crnogorskog vladiku-Arhiepiskopa Cetinjskog i Mitropolita Crnogorskog. Od tada počinje redovni liturgijski život CPC. Odmah po stupanju na dužnost vladike CPC poveo je akciju na reafirmaciji CPC i ostvarenju njenih pogaženih prava. Odlikovao se mudrošću, strpljenjem, jevanđeljskim životom predanošću i potpunom posvećenošću dobru crnogorskog naroda, države i crkve. Upokojio se u Gospodu 18.11.1996.g. i sahranjen na Novom groblju na Cetinju. Knjigu o njemu pod nazivom “ Antonije I arhiepiskop Cetinjski i Mitropolit Crnogorski 1919-1996 objavili su u izdanju CPC Vojislav Rašović i Branko Đ.Nikač 2000.g. a spomen ploču u njegovu čast na Vladičanskom Domu na Cetinju podigao je dobrotvor i donator ovog zdanja Branislav Banja Kaluđerović.
Osnovne tekovine Vladike Antonija bile su:
Djelovanje na otvaranju i procesuaciji Crnogorskog pravoslavnog crkvenog pitanja;
Istrajavanje u pravcu potpune obnove autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve;
Internacionalizacija Crnogorskog pravoslavnog crkvenog pitanja;
Iznošenje problema CPC pred domaću i međunarodnu javnost i njihovo što punije informisanje posredstvom svih formi medijske scene.
Svojom misijom se časno i čestito upisao u istoriju Svete Autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Sve njegove plemenite namjere prekinulo je uskoro, samo nakon tri godine upravljanja Crnogorskom pravoslavnom crkvom u svojstvu njezina duhovnog poglavara, upokojenje u Gospodu u 78 godini života posvećenog dobru i napretku svoje crkve, države i naroda.
Neka mu je slava i hvala! Neka mu duša u raju počiva!
SVIMA KOJI SLAVITE, ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI !!!
Danas proslavljamo prenos moštiju svetog Georgija (Đorđija) iz Nikomidije (Izmir) u grad Lidu Palestinsku, đe je stradao mučeničkom smrću za Hrista u vrijeme vladavine cara Dioklecijana. Pred svoju smrt zamoli sveti Georgije svog slugu da mu tijelo po smrti i prenese u Palestinu đe je imao veliko imanje koje je razdijelio siromasima. Sluga posluša i učini kako mu je tražio svetiti velikomučenik Georgije. U vrijeme vladavine cara Konstantina pobožni hrišćani sazidaše u Lidi Palestinskoj hram sv. Georgija. Prilikom osvećenja toga hrama prenešene su mošti svetog Georgija i tu sahranjene. Mnoga čuda dogodila su se kod čudotvornih moštiju Svetog Velikomučenika Georgija.
Dragi vjernici i prijatelji pozivamo vas sa podržite svetu misiju Crnogorske Pravoslavne Crkve.
Pokažimo da smo dostojni potomci slavnih predaka, da je obnova crnogorske duhovnosti i punoća našeg identiteta naša iskrena obaveza i ponos.
Bog vam svakim dobrom zahvalio!