Arhimandrit Boris Bojović hirotonisan je u čin episkopa Crnogorske pravoslavne crkve na današnjoj Svetoj arhijerejskoj liturgiji u crkvi Svetog Ivana Pravednoga na Cetinju. Liturgiju kojoj je prisustvovalo preko hiljadu vjernika, služio je arhijepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski Mihailo sa svještenstvom, a bili su prisutni i diplomatski predstavnici Poljske i Bugarske.

Dobijanjem svog četvrtog episkopa, Crnogorska pravoslavna crkva nastavlja da, potpuno samostalna, unapređuje svoj klir i svoje crkveno ustrojstvo.

Drago nam je što smo bili domaćini jednog prelijepog skupa na kojem je arhimandrit  Boris Bojović hirotonisan u čin episkopa Crnogorske pravoslavne crkve. Prije svega, prezadovoljni smo odzivom Cetinjana i zahvaljujemo se svima koji su svojim prisustvom uveličali ovaj skup, koji je protekao u najboljoj mogućoj atmosferi, kako i dolikuje Crnogorcima. Mi nijesmo imali 80 autobusa sa strane nego su Crnogorci došli sami kako su željeli. Vakat je! - poručio je predsjednik Crkvene opštine Cetinje Danilo Brajović.

Pored poglavara, mitropolita Mihaila, Crnogorska pravoslavna crkva ima episkopa u Beču i Argentini, kao i 30 sveštenika, đakona i ipođakona, koji drže redovnu crkvenu službu na Cetinju, Nikšiću, Tivtu, Podgorici i u dijaspori.

Silazak Svetoga Duha na apostole – Trojičindan. Poslije Hristovog Vaznesenja učenici su ostali u Jerusalimu i često su se okupljali i zajedno Bogu  molili. Očekujući nestrpljivo da se ispuni  obećanje  Učitelja i Gospoda, da će im poslati Duha Svetoga, koji od Oca ishodi. Umjesto Jude Iskariotskog bacanjem kocke izabran je Matija kao dvanaesti apostol. Na Pedesetnicu svi su bili zajedno, začu se huka koja ispuni svu kuću u kojoj su bili i pokazaše se ognjeni jezici koji su se spuštili na svakog od apostola. Izašavši na krov od kuće, progovorili su i propovijedali okupljenom narodu jezicima koje do tada nijesu znali, tako da su ih svi okupljeni razumjeli, i Jevreji i ostali koji ne govorahu njihov jezik. Tri hiljade ljudi na ovaj dan povjerovalo je propovijedi apostola i krstilo se. Ovaj dan se smatra danom rođenja Crkve Hristove.

Kako su na praznik Pedesetnice Jevreji, znači i apostoli u onu Pedesetnicu, ukrašavali svoje kuće granjem, cvijećem i travom podsjećajući se na vrijeme kad su poslije ropstva lutali sa Mojsijem po pustinji i živjeli u kolibama od granja i lišća, i danas se na praznik Trojčindan - Silaska Svetog Duha na apostole  u pravoslavne crkve unosi  trava i cvijeće od koga se pletu vijenci.

Pošto se ovaj veliki događaj dogodio pedeseti dan poslije Vaskrsenja Hristovog, i praznik se uvijek slavi pedesetog dana poslije Vaskrsa, pa stoga uvijek pada u neđelju. 

Na Trojičin dan, 16.juna, u 10 sati u crkvi Svetog Ivana Crnojevića na Cetinju, obaviće se hirotonija Arhimandrita Borisa (Bojovića) u čin Episkopa. Dobijanjem svog četvrtog episkopa, Crnogorska pravoslavna crkva nastavlja da, potpuno samostalno, unaprjeđuje svoj klir i samo crkveno ustrojstvo.

Pored poglavara, mitropolita Mihaila, Crnogorska pravoslavna crkva ima episkopa u Beču i Argentini, kao i 30 svještenika, đakona i ipođakona, koji drže redovnu crkvenu službu na Cetinju, Nikšiću, Tivtu, Podgorici i dijaspori.
Predstojeća hirotonija arhimandrita Borisa, nije samo važan događaj u samoj crkvi, nego i u životu čovjeka koji je Crnogorskoj crkvi pristupio kao mladić, davne 1998.godine, sa nepunih 17 godina.

-Uvijek sam osjećao tu potrebu za duhovnim životom, a izbor crkve mi je bio logičan, obzirom da sam iz crnogorske porodice i da sam nacionalno Crnogorac, kaže otac Boris.

Nije mu, kaže, smetalo to što je Crnogorska crkva, u to vrijeme, bila gotovo anatemisana od svih, nego ga je, čak, podsjećala na ona davna stradanja crkve i naroda iz kojih se, uvijek, izlazilo i čvršće i jače.

-Hristos nas uči da širimo ljubav, mir, toleranciju i suživot - i to su moje premise djelovanja. I jeste to težak i trnovit put za svako vrijeme pa i ovo koje živimo,ali ja se oslanjam na vjeru u Njega i Njegov put spasenja, ističe budući episkop.

A trnja je bilo podosta; najteže je, kaže, bilo kada su njegov otac i stric poklonili 14 hiljada kvadrata zemlje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi u Risjem dolu, u Dragovoljićima kod Nikšića, za budući manastir. Tada su, od grupe građana doživjeli svojevrsni linč:

-Ali, biće tu Manastir naše crkve, daće Bog…put je napravljen, iskopani temelji, napravljen pomoćni objekat, polako uz pomoć Boga i dobrih ljudi…

Otac Boris, prošao je sve što jedan duhovnik treba proći: kao mladić je pet godina bio ipođakon mitropolita Mihaila, đakon i svještenik CPC od 2006.godine; u međuvremenu je tri godine učio u Rimu usavršavao italijanski jezik.
Kijevsku bogoslovsku akademiju je završio u Zlatovrhnom Mihajlovskom manastiru, “drugom Atosu”, za vrijeme patrijarha Kijevskog i cijele Ukrajine Filareta i mitropolita Epifanija, i upravo u tom manastiru je i sjedište ove sestrinske crkve koja je ove godine dobila Tomos o autokefalnosti od Carigratske patrijaršije. Godine 2016. primio je monaški čin i postao arhimandrit u Kijevu.

Tokom službe u svom gradu Nikšiću, otac Boris je uspio da crkvi obezbijedi “dom”: obnovljen je nekadašnji Ljetnikovac kralja Nikole, a odlukom SO Nikšić, darovan , u trajno vlasništvo, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

-Ovo je sada sjedište Ostroško-nikšićke episkopije CPC, ovdje se okupljaju naši vjernici i svi ljudi dobre volje; ovdje živi naša crkva, ljudi se pričešćuju, vjenčavaju, krste i zaista sam srećan i zahvalan svima koji su pomogli u obnovi ove stare građevine koja danas služi na ponos i crkvi i državi Crnoj Gori, kaže otac Boris.

Očekuje na Trojičin dan, kada će biti hirotonisan u čin episkopa, mnogo ljudi na Cetinju, koji će svojim prisustvom, ne samo podržati taj veliki događaj u životu crkve, već i sve ono što su, u teškim uslovima, uradile naše vladike i svještenstvo, što su održali ime i misiju Crnogorske crkve, u vrijeme obnove države i crnogorskog imena, nacionalnog identiteta i narodnog ponosa.

Sa novim episkopom Borisom, Crna Gora će dobiti još jednog mladog, školovanog, visprenog, tolerantnog duhovnika, koji je i do sada dao ogroman doprinos razvoju Crnogorske pravoslavne crkve, u svom najljepšem, duhovnom smislu.

Izvor: Portal Analitika Objavljeno: 13. 06. 2019.

Autor: Tanja Knežević Perišić

Vaznesenje Gospodnje – SPASOVDAN. Pošto je raspet na Krst i sahranjen u grobnici, nakon tri dana Gospod naš, Isus Hristos vaskrsnu iz mrtvih i javi se svojim učenicima, jedanaestorici svetih apostola. Sa njima je proveo 40 dana ođe na zemlji poučavajući ih kako da šire Njegovu vjeru i hrišćansko učenje. Kada prođe 40 dana, poveo ih je sve sa sobom na Maslinsku Goru i rekao im je: "Tako je pisano, tako je trebalo biti, da Hristos postrada i da ustane iz mrtvih treći dan i da se propoveda pokajanje u ime Njegovo i oproštenje grijehova po svim narodima, počevši od Jerusalima, a vi ste svjedoci svemu tome. Jer je Jovan krstio vodom, a vi ćete kršćavati Duhom Svetim, ne dugo poslije ovih dana. Ja ću poslati obećanje Oca Svojega na Vas, a Vi sjedite u gradu Jerusalimu dok se ne obučete u Silu sa visine. Ovim riječima On završi razgovor sa njima, blagosilja ih i poče da se uzdiže na nebo, a njih ostavi da sačekaju silazak Duha Svetoga. Apostoli su stajali i nijemo gledali za Njim, dok nije sasvim iščezao. Utom im se obratiše Anđeli Božiji sa riječima: " Što stojite i gledate? Kako ste viđeli da Gospod odlazi na nebo, tako će On opet doći da sudi živima i mrtvima i onda carstvu Njegovom neće biti kraja".

Vaznesenje Gospodnje spada u pokretne praznike i uvijek pada na četvrtak, četrdeset dana poslije Vaskrsa, a deset dana prije Duhova.

Sveti mučenik Vladimir Dukljanski. Kralj, Prvi Crnogorski Svetac, poštovan od Crnogoraca, Muslimana i Katolika. Sveti Vladimir je još prije kraja 12. vijeka za Dukljansku crkvu bio u najmanju ruku smatran blagoslovljen.

Makedonski kralj Samuilo napao je Duklju. Kralj Duklje Vladimir odlučuje da mu se preda pod uslovom da osvajač poštedi Duklju. Samuilo je Vladimira zatvorio u podrum svog dvora u Prespi. Međutim, Vladimir je boravio u tamnici, provodeći u postu i molitvi dan i noć. I pojavi mu se anđeo božiji, koji ga hrabraše i koji mu javi šta će biti: kako će ga Bog izbaviti iz tamnice, kako će mučeništvom postići carstvo nebesko, kako će primiti vijenac koji ne vene i dobiti nagradu života vječnoga. Ohrabren tom pojavom anđela, Vladimir se sve više i više odavaše postu i molitvi. I jednoga dana kćer cara Samuila, po imenu Kosara, podstaknuta i nadahnuta duhom svetim, priđe ka ocu i zamoli ga: da sa svojim sluškinjama siđe u tamnicu da izmije glavu i opre noge sužnjima i zarobljenicima. Otac joj dozvoli. I tako siđe u tamnicu i izvrši dobro djelo. Utom spazi Vladimira; vidjeći da je lijep na izgled, skroman, krotak i čestit, da je pun mudrosti i razuma božanskog, pusti se s njim u duži razgovor, i učini joj se njegov govor slađi od meda i saća. I tako, ne po kakvoj tjelesnoj požudi, nego što joj je bilo žao njegove mladosti i ljepote, i što ču da je kralj i od kraljevskog roda, zaljubi se u njega; i ode, pošto se s njim oprostila. Želeći da ga oslobodi okova, priđe k caru, padne k njegovim nogama, i ovako mu stane govoriti: „Oče moj i gospodaru, znam da ćeš me udati po običaju. Ali, ako je tvom veličanstvu po volji, ili mi daj za muža kralja Vladimira, kojega držiš u tamnici, ili znaj da ću prije umrijeti nego poći za drugoga”. Čuvši to, car se obraduje tome, jer je veoma volio svoju kćer i znao je da je Vladimir od kraljevske loze. Naredi da se učini po molbi njegove kćeri. Odmah posla po Vladimira, naredivši da se okupa i obuče u kraljevsku odjeću, i izvede pred njega. Primi ga milostivo i poljubi pred velikašima carstva svoga, i tada mu da za ženu kćer svoju. I pošto je carski proslavljena svadba njegove kćeri, car postavi Vladimira za kralja; povrati mu zemlju I kraljevinu otaca i svu Dračku zemlju. Potom car posla poruku Dragomiru, stricu kralja Vladimira, da siđe i sakupi narod, i da nastani zemlju.

Poslije vojnog poraza od Vizantije 1014. godine, umro je makedonski car Samuilo. Njegovom smrću dolazi do obrta, odnosno naglog propadanja makedonskog carstva. Na makedonski prijesto dolazi Vladislav u čiju nemilost pada kralj Vladimir, koji biva ubijen na prevaru.

U Ljetopis popa Dukljanina, koji je prvorazredni izvor staro crnogorske istorije, pisan krajem 12. vijeka, za kralja Vladimira više puta piše da je beatus (blažen - prepodobni, to je prvi stepen svetosti) i tri puta sanctus (u prevodu Sveti). Ljetopis navodi da je nakon pogubljenja Vladimirovo tijelo prenjeto u Duklju uz najsvečanije počasti koje crkva priređuje "pjevanjem himni i pohvala". Citat:

„... Glava mu je odsječena 4.juna (22. Maja po starom kalendaru). Episkopi uzmu njegovo tijelo i sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale. A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnoštvo svijeća. Žena blaženog Vladimira plakala je velikim plačem, više nego što se može iskazati, mnogo dana. Gledajući, car čudesna djela koja Bog tamo činjaše, dosta se uplaši i naveden kajanjem, dozvoli svojoj rođaci da uzme njegovo tijelo i odnese...”

Godine 1019. prenijete su Vladimirove mošti u manastir Prečiste Krajinske, na padinama Crnogorske planine Rumije, iznad Skadarskoga jezera. Prenos moštiju, prvo je bio u Drač, a zatim u Elbasan.

Pop Dukljanin dalje opisuje, Citat:

„ ...Njegovo tijelo leži u cijelo i miriše kao da je namazano mnogobrojnim mirisima, a rukom drži onaj krst koji je dobio od cara. I u istoj crkvi svake godine na njegov praznik se okuplja mnoštvo naroda, i zahvaljujući njegovim zaslugama i njegovom posredovanju tu se i danas čine mnoga dobra onima koji mole iskrena srca. Žena blaženog Vladimira, Kosara, zamonaši se i živeći pobožno i sveto, u istoj crkvi okonča život i tu bi sahranjena, kod nogu svoga muža...” Mošti Vladimirove bijahu čudotvorne i proglašen bi Vladimir za Svetitelja.

Sveti car Konstantin (Flavius Valerius Aurelius Constantunus ) puno ime na lat. Naziva se i ravnoapostolni jer je 313 godine dao slobodu hrišćanima. Roditelji cara Konstantina bili su car Konstancije Flor i carica Jelena. Flor je imao još đece od druge žene, a sa Jelenom imao je samo Konstantina. Kada je  Konstantin postao car imao je tri velike bitke: jednu protiv Maksencija u Rimu, drugu protiv Skita na Dunavu i treću protiv Vizantinaca. Pred borbu sa Maksencijem, kada Konstantin bijaše u velikoj brizi i sumnji u svoj uspjeh, javi mu se po danu presjajan krst na nebu, sav okićen zvijezdama, i na krstu stajaše napisano: ovim pobjeđuj. Car zadivljen naredi da se iskuje veliki krst, sličan onome koji viđe, i da se nosi pred vojskom. Silom krsta, on zadobi slavnu pobjedu nad brojno nadmoćnim neprijateljem kod mosta Milvija. Maksencije se udavi u rijeci Tibru. Odmah potom car Konstantin izda znameniti Edikt u Milanu 313. godine, da prestanu gonjenja hrišćana. Pobijedivši Vizantince, on sagradi divan prijestoni grad na Bosforu, koji se od tada prozva Konstantinopolj. No pred tim Konstantin pade u tešku bolest prokaznu. Tada mu se javiše apostoli Petar i Pavle i rekoše mu da potraži episkopa Silvestra koji će ga izliječiti od strašne bolesti. Episkop ga pouči vjeri hrišćanskoj i krsti. Kada nasta razdor u crkvi zbog smutljivog jeretika Arija, car sazva prvi Vaseljenski sabor u Nikeji 325. godine, đe se jeres osudi, a Pravoslavlje utvrdi. Sveta Jelena, blagočestiva majka careva, borila se mnogo za vjeru Hristovu. Ona posjeti Jerusalim i pronađe Časni Krst Gospodnji, i sazida na Golgoti crkvu Vaskrsenja i još mnoge druge crkve po Svetoj Zemlji. U svojoj osamdesetoj godini predstavi se ova sveta žena Gospodu 327. godine. A car Konstantin nadživi svoju majku za deset godina i upokoji se u svojoj šezdeset petoj godini u gradu Nikomidiji. Tijelo njegovo bi sahranjeno u crkvi Svetih Apostola u Carigradu.

Sveti Stefan piperski rodio se u Župi nikšićkoju selu Kuta od čestitih roditelja koji su ga vaspitali u tradicionalnom hrišćanskom i crnogorskom duhu. Sveti Stefan je odrastao pored Manastira Svetog Luke u Župi a čim je stasao otišao je u Manastir Moraču đe je učio i ispunjavao duhovnim vrlinama, u Manastiru Morača je primio monaški čin a kasnije rukopoložen u čin đakona i svještenika. Tu se podvizavao i bogougodno živio monaškim i isposničkim životom dugi niz godina.

U tom vremenu krajevi oko grada i Kolašin bili su pod upravom Otomanskog carstva sa čijom voskom  stalno ratovahuokolna Crnogorska plemena.Te borbe i napadi na Crnu Goru nijesu zaobilazili manastir Moraču i bratsvo manastira trpjelo je česte progone.Sveti Stefan se povuče visoko u planinu u mjesto Trmanja đe nastavi isposnički život. Ali ni tu ne mogaše imati mira od napada Osmanlija. Pa otiđe da traži mjesto đe bi mogao tiho i mirno isposnički da živi u tom teškom vremenu. Naseli se iznad sela Crnci u plemenu Piperskom. Tu pored izvora koji se zove Gospođina voda sagradi ćeliju i kamenu crkvicu na jednoj stijeni i posveti je Rođenju Presvete Bogorodice. Velikim trudom uz pomoć naroda ogradi manastir kamenim zidom i oko njega se sabraše učenici koji primiše monaški život. Na ovom neprisupačnom mjestu pokloniše mu imanje za potrebe manastira koji narod nazva Ćelija Piperska. Okolni narod vidjeći veliku vjeru i požrtvovaje, poštovaše Svetog Stefana njegove savjete uvažavahu.

Neprestano zivjeći u postu i molitvi doživje Sveti Stefan duboku starost i predade mirno svoju dušu Gospodu 20 maja 1697 godine po starom kalendaru. Bi ožaljen od naroda i časno sahranjen ovaj ugodnik Božiji.

Često su mnogi gledali kako na grob ovog svetitelja padaju buktinje sa neba i svijetle dugo. Poslije četri godine od smrti Svetog Stefana 1701 za vrijeme vladiavine Mitropolita Danila Petrovića  bratstvo manastira pozva čestitog svještenika iz porodice Lainović te sa molitvom otvoriše njegov grob i nađoše netruležne mošti Svetog Stefana koje postaviše u crkvu manstirsku i pored njih se dogodiše mnoga čuda.

Sa blagoslovom Njegovog Blaženstva Arhiepiskopa Cetinjskog i Mitropolita Crnogorskog gospodina Mihaila u Kijevu u Ukrajini boravio je Visokoprepodobni Arhimandrit Boris (Bojović) i učestvovao na bogosluženju povodom proslave 19 godina obnove manastira svetog Mihaila (укр. Михайлівський Золотоверхий монастир) manastir je sagrađen 1108 godine za vrijeme kijevskog kneza Jaroslava Mudrog, katedralni hram obnovljen je u 17 vijeku, a tridesetih godina dvadesetog vijeka porušen je i ostala je samo mala crkva svetog Jovana Bogoslova. U potpunosti je obnovljen 2000-te godine. Manastir svetog Mihalia je sjedište Ukrajinske Pravoslavne Crkve (Pravoslavne Crkve Ukrajine) u njemu je i Kijevska pravoslavna bogoslovska akademija.

Na proslavi 19 godina obnove manastira Služio je Njegovo Blaženstvo Mitropolit Kijevski i cijele Ukrajine gospodin Epifanije i saluživali su mu Mitropoliti galski Emanuil, adrijanopoljski Amfilohije (Vaseljenska Patrijaršija), Mitropolit Livovski Makarije, Mitropolit Vinicki i Barski Simeon, Mitropolit Nikolajevski i Bogojavljenski Vladimir, Mitropolit Hmeljincki i Kamljencki Antonije, Mitropolit Livovski i Sokaljski Dimitrije, Mitropolit Čerkaski i Čigirinski Jovan, Arhiepiskop Ternopiljski i Kremencki Nestor, Arhiepiskop Černigovski i Nižinski Evstrastije, Arhiepiskop Višgorodski Agapid, Episkop Vladimir-Volinski i Turijski Matej, Episkop Dnjeprovski i Krivoriski Simeon, Episkop Ternopiljski i Terebovljanski Pavle, Episkop Harkovski i Bogoduhivski Mitrofan, Episkop Žitomirski i Ovrucki Pajsije, Episkop Hersonski i Kahovski Boris,Episkop Odeski i Balski Pavle, Episkop Vasilkivski Lavrentije, Episkop Šepetivski Adrian, Episkop Bilogorodski Jovan, predstavnici manastira sa Svete Gore (Atona), monaštvo manastira svetog Mihaila i profesori Kijevske pravoslavne bogoslovske akademije.

Na svetoj Arhijerejskoj liturgiji Arhimandrit Epifanije ( Dimitriu) je hirotonisan u čin Episkopa.

Tokom posjete Kijevu Arhimandrit Boris se sastao sa Njegovim Blaženstvom Mitropolitom Kijevskim i cijele Ukrajine gospodinom Epifanijem i prenio pozdrave Poglavara Crnogorske Pravoslavne Crkve Mitropolita Mihaila. Arhimandrit Boris je bio primljen i kod rektora Kijevske pravoslavne bogoslovske akademije koju je završilo više svještenika crnogorske pravoslavne crkve - CPC.

Arhimandrit Boris Bojović je prilikom posjete Ukrajini posjetio Ambasadu Crne Gore u Kijevu i sastao se sa ambasadorom Crne Gore u Kijevu g – dinom Ljubomirom Mišurovićem.

Sveti Kirilo (Ćirilo) i Metodije,  na grčkom (Άγιος Κύριλλος και ο Άγιος Μεθόδιος)  bili su rođena braća, porijeklom iz Soluna, Njihovi roditelji Lav i Marija bijahu ugledni i bogati ljudi. Stariji brat Metodije bio je oficir i proveo je desetak godina među Makedonskim Slovenima i tako je naučio slovenski jezik. Zatim se Metodije podvizavaše na gori Olimp i predade se potpuno monaškom podvigu. Tu mu se kasnije pridruži brat Kiril (Ćirilo). Kada hazarski car Kagan zamoli  cara Mihaila da mu pošalje propovijednike vjere Hristove, tada po zapovijesti cara Mihaila pronađoše ova dva brata i poslaše ih među Hazare. Preobrativši Kagana u vjeru Hristovu, oni ga krstiše sa velikim brojem njegovih dvorjana i mnoštvom naroda. Poslije izvjesnog vremena Ćirilo i Metodije vratiše se u Carigrad i tu sastaviše slovensku azbuku i počnu prevoditi crkvene knjige s grčkog na slovenski jezik. Na poziv kneza Rastislava išli su u Moravsku, đe blagočestivu vjeru hrišćansku rasprostraniše i utvrdiše, a knjige umnožiše i predadoše svještenicima. Pozvani od pape sveta braća Ćirilo i Metodije odlaze u Rim, đe se sveti Ćirilo razbolje i umirije 869. godine. A sveti Metodije se vraća u Moravsku i trudeći se do smrti da utvrdi vjeru Hristovu među Slovenima. Po njegovoj smrti - a on se upokoji u Gospodu  885. godine učenici njegovi, sa svetim episkopom Klimentom  na čelu, pređoše Dunav i spustiše se na jug, u Makedoniju, đe iz Ohrida, produžiše među Slovenima ono što su započeli sveti Ćirilo i Metodije na sjeveru.