Slide 1
ЦРНОГОРСКА ПРАВОСЛАВНА ЦРКВА
ЕПИСКОПИЈА ОСТРОШКО НИКШИЋКА
Slide 1
Slide 1
Slide 1
Slide 1
Епископија
острошко никшићка
Slide 1
Slide 1
Slide 1
slajd2023.jpeg
slajd2023.jpeg
previous arrow
next arrow

Вијести

 

                              D O N I R A J                             

PreobraženjePreobraženje Gospoda Boga i Spasa našeg Isusa Hrista. Treće godine Svoje propovijedi na zemlji Gospod sve češće govorio Svojim učenicima o bliskom stradanju Njegovom, no ujedno i o slavi Svojoj poslije stradanja na Krstu. Da ne bi predstojeće stradanje Njegovo sasvim raslabilo učenike te da ne bi otpali od Njega, On Premudri, im prije stradanja pokaza djelimično slavu Svoju božansku. Zato uze sa sobom Petra, Jakova i Jovana iziđe s njima noću na goru Tavor, i tu se preobrazi pred njima. I zasja lice Njegovo kao sunce, a haljine njegove postadoše svijetle kao snijeg. I pojaviše se pored Njega Mojsej i Ilija, veliki starozavjetni proroci, kad viđeše učenici zadiviše se. Petar reče: Gospode, dobro nam je ovđe biti; ako hoćeš da načinimo ovđe tri kolibe : Tebi jednu, a Mojsiju jednu, a jednu Iliji. Dok  Petar je to govorio, udaljiše se Mojsej i Ilija, i sjajan oblak okruži Gospoda i učenike, i dođe glas iz oblaka: ovo je sin moj ljubazni, koji je po mojoj volji; njega poslušajte. Čuvši ovaj glas učenici padoše na zemlju kao mrtvi i ostaše tako ležeći u strahu dokle im Gospod ne priđe i ne reče im: ustanite i ne bojte se (Mat. 17). Zašto Gospod uze samo trojicu učenika na Tavor, a ne sve? Jer Juda ne bijaše dostojan da vidi božansku slavu Učitelja, koga će on izdati, a njega samog Gospod ne htjede ostaviti pod gorom, da ne bi time izdajnik pravdao svoje izdajstvo. Zašto se preobrazi na gori, a ne u dolini. Da bi nas naučio dvijema vrlinama: trudoljublju i bogomisliju. Jer penjanje na visinu zahtijeva trud, a visina predstavlja visinu misli naših - bogomislije. Zašto se preobrazi noću? Jer je noć podesnija za molitvu i bogomislije nego dan, i jer noć zakriva tamom svu zemaljsku krasotu, a otkriva krasotu zvjezdanog neba. Zašto se pojaviše Mojsej i Ilija? Da se razbije zabluda jevrejska, kao da je Hristos neki od proroka, Ilija, Jeremija ili neki drugi – zato se On javlja kao Car nad prorocima, i zato se Mojsej i Ilija javljaju kao sluge Njegove. Dotle je Gospod mnogo puta pokazao učenicima božansku moć Svoju, a na Tavoru im je pokazao božansku prirodu Svoju. To viđenje Božanstva Njegovog i slušanje nebeskog svjedočanstva o Njemu kao Sinu Božijem trebalo je da posluži učenicima u dane stradanja Gospodnjeg na ukrepljenje nepokolebljive vjere u Njega i Njegovu krajnju pobjedu.

SVIMA KOJI SLAVITE, ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI !!! 

sv IlijaProslavljanje Svetog Ilije je duboko ukorijenjeno u tradiciju crnogorskog naroda. Ilija je bio jevrejski prorok iz 9. vijeka p. n. e. Pominje se u Talmudu, Starom i Novom zavjetu i Kuranu.

Sveti Prorok Ilija, čudotvorac, Bogovidac, revnitelj vjere Božije. Sveti Ilija bio je od plemena Aronova iz grada Tesvita, zbog čega se naziva Tesvićanin. Kada se Ilija rodio, njegov otac Sabah je vidio oko njega anđele koji ga povijaju ognjem i hrane plamenom, što je bilo predkazanje Ilijine bogodane sile ognjene.  Mladost je proveo je u molitvi i mislima ka Bogu, mir je često nalazio u pustinji, i u tišini razmišljao i molio se.

U to vrijeme carstvo jevrejsko bijaše razdijeljeno na dva nejednaka dijela: carstvo Judino obuhvatajući samo dva plemena, Judino i Venijaminovo, sa prijestonicom u Jerusalimu, i carstvo Izrailjevo obuhvatajući ostalih 10 plemena sa prijestonicom u Samariji. Prvim carstvom su vladali potomci Solomonovi, a drugim carstvom potomci Jerovoama, sluge Solomonova.

Najveći sukob Sveti Ilija imaše sa Izrailjskim carem Ahavom i njegovom ženom Jezaveljom. Jer ovi se klanjahu idolima i odvraćahu narod da služi Bogu jedinome. Pri tom još Jezavelja nagovori muža te podiže hram Sirijskome Bogu Vaalu, i odredi mnoge žrečeve da služe pri tom hramu. Velikim čudima Ilija dokaza silu i vlast Božiju: on zatvori nebo, te ne bi kiše tri ipo godine, spusti oganj s neba i zapali žrtvu Bogu svome, dok žrečevi Vaalovi to ne mogoše učinjeti, svede kišu s neba molitvom svojom, čudesno umnoži brašno i ulje u kući udovice u Sarepti i vaskrse joj umrlog sina, proreče Ahavu, da će mu psi krv lizati, i Jezavelji, da će je psi rastrgnuti, što se i desi i druga mnoga čuda učini i događaje proreče. Na Horivu razgovaraše s Bogom i ču glas Božiji u tihom svijetlom povjetarcu. Pred smrt uze Jeliseja i odredi ga za nasljednika u proročkom zvanju, svojim ogrtačem presiječe vodu u Jordanu i najzad bi uzet na nebo u ognjenim kolima sa ognjenim konjima. Na Tavoru javio se zajedno s Mojsejem Gospodu našem Isusu Hristu. Pred kraj svijeta opet će se Ilija javiti, da suzbije silu Antihristovu. (Otkr. 11)

Činio je čuda kroz koja je Bog pokazivao Jevrejima svoju pravednost. Proroci su isticali etičke vrijednosti religije, u kojoj nijesu važni ritual i ceremonija, a čija suština je u tome da ljudi budu u duši pravedni. Svojim radom proroci su spremili put nastanku hrišćanstva. To su bili mudraci i narodni učitelji.

Po kazivanju sveti Ilija je bio među prorocima koji su se na Tavoru poklonili Isusu Hristu na dan Preobraženja Gospodnjeg, kada se javio svojim učenicima sa poukama nove vjere, pa se zato lik Svetog Ilije slika na preobraženskim prazničnim ikonama.

Danas na praznik svetih Kirika i Julite i svetog Valimira kijevskog, po blagoslovu Njegovog Blaženstva Mitropolita Crnogorskog Mihaila na Lipi Cuckoj u crkvi svetog Jovana služena je sveta Arhijerejska liturgija. Služio je Preosvećeni episkop nikšićki Boris sa svještenstvom. Dan svetih Kirika i Julite je zavjetni dan mještana ovog dijela plemena Cuckog.

Nakon svete Arhijerejske liturgije, održan je skup povodom pohoda herojima Božićnog ustanka, na Lipi Cuckoj.

Božićni ustanak je jedan od najznačajnijih događaja u istoriji Crne Gore XX vijeka, čiji su simboli i ciljevi, iako dugo potiskivani, osporavani i prećutkivani, definitivno vaskrsli i trijumfovali 21. maja 2006. godine. Herojima Božićnog ustanka je pripala velika istorijska slava i zasluga jer su, odmah nakon nečasnog ukidanja nezavisne crnogorske države na Podgoričkoj skupštini, pokrenuli borbu za obnovu crnogorske državne nezavisnosti. Naša generacija je tu borbu uspješno dovršila na mirnom, demokratskom i od cijelog svijeta prihvaćenom referendumu 2006. godine iz koga se rodila moderna, građanska i evroatlantska Crna Gora. Heroji Božićnog ustanka su nam pokazali put i upalili luču crnogorske slobode, poručio je potpredsjednik Vlade mr Milutin Simović, u govoru koji je održao danas na Lipi Cuckoj, povodom ovogodišnjeg Pohoda herojima Božićnog ustanka.

 

SVIMA KOJI SLAVITE ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI !!!

SV Petar i PavleDanas je pomen na stradanje Svetih apostola Petra i Pavla, koje se dogodilo u Rimu 67. godine nove ere, a prema nekim izvorima 69. godine nove ere, koji se u hrišćanstvu smatraju prvim propovjednicima i učiteljima novozavjetne vjere.

Tada se završava Petrovski post i počinje pričešće vjernika. Petrovdan je jedan od 15 najvećih hrišćanskih praznika.

Sveti apostol Petar bio je jedan od dvanaestorice apostola i jedan od najodanijih Hristovih sljedbenika. Riječi "Ti si Hristos, Sin Boga Živoga", zapisane u Jevanđeljima, izraz su njegove tvrde vjere u hrišćansko spasenje, pa se do danas ponavljaju u hrišćanskim molitvama. Kaže se da je Sveti apostol Petar prvi od učenika koji je izrazio nepokolebljivu vjeru u Hrista i njegovu misiju.

Njegovo pravo ime bilo je Simon, sin Jonin, brat Andreje prvozvanog, iz plemena Simeonova, iz grada Vitsaide, a Petar (na grčkom znači "kamen" ili na hebrejskom Kifa) mu je dao Hristos zbog njegove tvrde vjere.

"Ti si, Petre, stijena na kojoj ću sagraditi crkvu svoju i vrata paklena neće joj ništa moći", kaže Jevanđelje po Mateju.

Sveti apostol Petar smatra se da je napisao dvije poslanice poznate kao - Saborne Petrove poslanice koje su pridružene Novom zavjetu.

Nakon Hristovog vaznesenja i silaska Svetog Duha na apostole, propovijedao je vjeru po Palestini, Siriji, Antiohiji, Maloj Aziji i Rimu, đe je dva puta boravio.

Kao episkop proveo je sedam godina u Antiohiji i tada je za sljedbenike Hristovog učenja nastao pojam hrišćani. Apostol Petar je predstavljen kao "neustrašivi i silni propovjednik Jevanđelja", čije se ime pominje posle silaska Svetog Duha na apostole i poslije besjede koju je održao u Jerusalimu, kada je "pridobio i preobratio u hrišćanstvo 3.000 duša". Činio je moćna čudesa: liječio je bolesne, vaksrsavao mrtve; čak i od sjenke njegove isceljivali su se bolesnici. Imao je veliku borbu sa Simonom Volhom, koji se izdavao za boga, a u stvari bio je sluga satanin koga je posramio i pobijedio.

Za vrijeme vladavine imperatora Nerona u progonu hrišćana uhvaćen je i bačen u tamnicu.

U crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Rimu čuvaju se verige Svetog Petra kao znamenje snage svetitelja u koje ga je okovao car Irod, progonitelj hrišćana. Priča se da su verige same spale sa ruku i nogu svetitelja na pojavu anđela Božijeg.

Sveti apostol Pavle rodom je iz Tarsa i prvo je bio farisej Savle i veliki progonitelj hrišćana.

Bio je veoma obrazovan i imao je status građanina Rima. Pavle nije spadao u grupu prve dvanaestorice apostola, već u sedamdeset drugih apostola.

Bio je oko deset godina mlađi od Hrista sa kojim se nikada nije sreo, ali da je u njega povjerovao i postao jedan od najvećih propovjednika i teologa prve hrišćanske crkve.

"Gospod mu se javio... i čudesno ga preobratio u vjeru Hrišćansku". Kada je krenuo u Damask, na putu je sijevnula munja i začuo se glas s neba: "Savle, Savle, zašto me progoniš", nakon čega je oslijepio.

Savle je tri dana bio slijep, ali mu se vid vratio poslije krštenja, propovijedao je Jevanđelje od Arabije do Španije. Uzevši ime Pavle, od riječi "paulus" što znači mali, propovijedao je hrišćanstvo na većem području Mediterana.

Dvanaest poslanica Svetog Pavla čini dio Novog zavjeta. Car Neron, veliki progonitelj hrišćana, pogubio je oba svetitelja u Rimu. Pavle je uhvaćen u Rimu i bačen u tamnicu. Pogubljen je zajedno sa Petrom. Pavlu je odrubljena glava, a Petar je raspet na krst.

Sveti apostoli Petar i Pavle zaslužni su za krštenje prvih vjernika i njihovo prevođenje u hrišćanstvo.

SVIMA KOJI SLAVITE, ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI !!! 

07 07 rodjenje svetog jovana krstitelja ivanjdanRođenje Svetoga Jovana Krstitelja – IVANJDAN. Na šest mjeseci prije svoga javljanja u Nazaretu Presvetoj Djevi Mariji veliki Gavril, arhanđel Božiji, javio se prvosvješteniku Zahariju u hramu Jerusalimskom. Prije nego što je objavio čudesno začeće bezmužne djevice, arhanđel je objavio čudesno začeće bezdjetne starice. Zaharije ne povjerova odmah riječima vjesnika Božijeg, i zato mu se jezik veza nemilom, i ostade nijem sve do osmog dana po rođenju Jovanovom. U taj dan skupiše se srodnici Zaharijini i Jelisavetini radi obrezanja mladenca i radi nadijevanja imena. Pa kada upitaše oca, kakvo bi ime on želio dati sinu, on, budući nijem, napisa, na dasci: Jovan. I u tom času odriješi mu se jezik, i on poče govoriti. Dom Zaharijin bijaše na visinama između Vitlejema i Hevrona. Po cijelom Izrailju bijaše se raznio glas o pojavi anđela Božijeg Zahariji, o nemilu ovoga i o odrješenju jezika njegovog u času kada napisa ime Jovan. Glas o tome bijaše došao i do Iroda. Zato Irod, kada posla da se pokolju đeca po Vitlejemu, uputi ljude u brdsko obitalište porodice Zaharijine, da ubiju i Jovana. No Jelisaveta blagovremeno sakrije dijete. Razjaren zbog ovoga car Irod posla dželate u hram Zahariji (jer se desi da Zahariji opet bijaše red služenja u hramu Jerusalimskom) da ga ubiju. Između pritvora i hrama Zaharija bi ubijen, a krv njegova se usiri i skameni na pločama, i osta tako kao stalni svjedok protiv Iroda. Jelisaveta se sakrije sa đetetom u neku pešteru, gde uskoro ona preminu. Mladenac Jovan osta u pustinji sam na staranju Boga i anđela Božijih.

Sveti Ivan Crnojević Pravedni, poznat još i kao Sv Ivan Prepodobni Crnojević, je jedan od pet svetitelja Crnogorske Pravoslavne Crkve.

sveti ivan CIvan Crnojević bio je sin Stefanice I. Crnojevića, i Marije Kastrioti. Među narodom je bio takođe poznat i kao Ivan-Beg. Ivan je koristio titulu Gospodar (latinski Dominus), na pečatima se potpisivao kao Ivan Crnojević - Gospodar Zetski. Ženio se dva puta, prvi put sa Gojsavom Arijaniti Komnin, drugi put sa Marom Vukčić Kosača. Imao je tri sina: Đurađa, Stefanicu II. i Stanišu, te dvije ćerke o kojima nema detaljnih istorijskih podataka. Ivan je tokom mladosti proveo 10 godina u zatočeništvu kod bosanskog plemića Stjepana Vukčića Kosače, no pušten je na insistiranje Venecije, koja je bila u savezničkim odnosima sa Stefanicom I. Crnojevićem. Ivan-Beg je tokom svoje vladavine imao sukobe sa Mlečanima, Hercegovcima i Osmanlijama. U uslovima prisustva moćne Turske imperije pod sultanom Mehmedom II, poznatim pod imenom Osvajač, Ivan veoma brzo uočava pogrešnost politike otvorenog sukoba sa Mlečanima, i već 1466. sa Venecijom, uz dosta muke, sklapa mir. Osmansko carstvo u usponu pokrenulo je 1474. veliki napad na Skadar koji je tada bio kontrolisan od strane Mlečana. U tim borbama učestvovale su i Ivan-Begove snage. Iste godine ova Turska ofanziva je slomljena, međutim, Ivan je ośećao da njegova prijestonica na isturenom Žabljaku više nije sigurna, jer se Turci utvrđuju s lijeve strane Morače i obnavljaju Podgoricu, te već 1475. godine počinje gradnju Riječkog Grada na Obodu. Ovo mjesto je još za Ivanovog života ime Obod promenilo u ime Rijeka Crnojevića. Spremajući se da po drugi put napadnu Skadar, Turci stalno napadaju Ivanove teritorije s desne strane Morače i u okolini Skadarskog jezera. Nakon što je zbog Osmanlijske invazije morao napuštiti Žabljak Crnojevića, a kasnije i Obod, Ivan je 1481. godine počeo obnovu Crne Gore, na Cetinjskom polju sagradio je Cetinje, na mjestu starog naselja koje se u istorijskim izvorima spominje još 1440. godine. Cetinje postaje njegova nova prijestonica, tamo je 1484. godine podigao Cetinjski Manastir i Dvor u koji se trajno preselio 1485. godine. Manastir Svete Bogorodice postao je śedište Zetske Mitropolije, koja je nasljedila slobodarsku tradiciju Dukljanske Arhiepiskopije, te se sa pravom smatra pretečom današnje Crnogorske Pravoslavne crkve. Ivan Crnojević umro je 1490. godine, a nasljedio ga je sin Đurađ.

Crnogorska Pravoslavna crkva 4. jula slavi Svetog Ivana Crnojevića Pravednog, svog petog sveca, kojeg je kanonizovala u crkvi Jovana Krstitelja u Bajicama, na Petrovdan 2003 godine.


  1. Poglavar Crnogorske pravoslavne crkve mitropolit Mihailo kazao je nakon liturgije na kojoj ste hirotonisani u zvanje episkopa da ste Vi možda i budući mitropolit. Kako ste doživjeli tu najavu?

U Jevanđelju po Mateju Gospod Naš Isus Hristos govori : „Oče moj! ako me ne može ova čaša mimoići da je ne pijem, neka bude volja Tvoja.“ To Hristos govori u noći kada će biti  potpuno nevin predat na suđenje i smrt.  Davno sam cio svoj život prepuštio po volji Božijoj, ali ne tako što sam śedio i čekao, već što sam moleći se radio. Naš Mitropolit Mihailo mi je uvijek bio primjer i podrška u svemu. Često me podśeti riječima Vladike Rada : „Ti si mlad jošt i nevješt, vladiko! Prve kaplje iz čaše otrovi najgrče su i najupornije.“

Biti episkop je velika odgovornost, za koju nijedna žrtva nije mala. To je svakodnevno usmjeravanje povjerenog naroda ka Spasenju, kojem zajedno stremimo.

 

  1. Odavno nije bio brojniji skup Crnogorske pravoslavne crkve kao što je to bilo u nedjelju, 16. juna, na Cetinju, pred crkvom Svetoga Ivana Pravednoga, povodom Vaše hirotonije. Što to za Vas znači?

Meni je drago da se toga dana na Cetinju okupili čestiti i dobri ljudi koji ne mrze nikoga, naprotiv, vole svoje bližnje kao sami sebe. Znači  mi još jer su došli prijatelji koji već 20 godina i više nose svjetlost i hrabrost kojom prosvjećuju ovaj narod, i obradovalo me je i to što su došli dragi prijatelji i gosti drugih vjera i nacija.

Masovnost skupova po meni nije relevantno mjerilo važnosti onoga što ih okuplja. Śećamo se i nekih masovnih skupova koji su donijeli toliko stradanja, mržnje i tuge u prošlim decenijama. Neko ima stalnu potrebu da kaže kako CPC nema vjernika i nema naroda koji vjeruje našoj svetoj crkvi. Ako bi to bilo tako, nije jasno zašto se onda toliko brinu o nama.

Crnogorska Pravoslavna Crkva je svjetlost koja vodi ovaj narod duhovnim, tradicionalnim vrijednostima i Bogu, pa je i prirodno da okuplja veliki broj vjernika. Naši vjernici su slobodne i normalne osobe i oni procjenjeuju sami kada će doći i zašto. Nikada nećemo pristati da nam uslovno „dovode“ vjernike da bi ih slikali i pravili političku priču. Crnogorci i građani Crne Gore uvjek kad je „kritično“ znali su đe treba da budu.

 

  1. U Crnogorkoj crkvi ste od rane mladosti. Kako ste nedavno kazali od 16. godine. Što Vas je opredijelilo svešteničkom pozivu i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi?

Svješteničkom pozivu me opredijelila duboka vjera i potreba za molitvom, a Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi me opredijelilo porijeklo i tradicija.

 

  1. Bili ste đakon i sveštenik CPC od 2006. godine, tri godine ste u Rimu učili i usavršavali italijanski jezik, Kijevsku bogoslovsku akademiju završili ste u Zlatovrhnom Mihajlovskom manastiru, a 2016. primili ste monaški čin i postali arhimandrit u Kijevu. Jeste li završili sa školovanjem?

Mislim da čovjek nikada ne može završiti sa učenjem. Škola je samo jedna stepenica na cijelom životnom putu, na kojem se svakodnevno uči i stiče iskustvo, naročito kroz razgovor i susrijetanje sa ljudima dobra srca i čiste pameti.

 

  1. Koliko Vam je za službu u Crnoj Gori pomoglo iskustvo koje ste stekli u Italiji i posebno u Ukrajini, s obzirom na to da je i Ukrajinska crkva, slično Crnogorskoj, bila žrtva osporavanja od Ruske crkve?

Uvijek vas obogati upoznavanje sa drugim kulturama, jezikom, običajima. Ukrajina je veoma bitna zemlja u pravoslavlju, jer se niđe kao u njoj ne preklapaju mnoge religije i nacije u tolikom broju. Njihov slučaj pokazuje da je put do pravednoga ustrojstva i položaja crkve u matičnoj državi dug i trnovit. Ali opravdava onu staru misao da ono što je pravo i Bogu je milo, tako da će i naša sveta crkva pametnim radom i hodom povratiti svoju autokefalnost, nepravedno ukinutu prije jednog vijeka.

 



  1. Koliko je razvijena, uslovno rečeno, „mreža“ sveštenika u CPC i ima li interesovanja za službu u toj crkvi?

Svještenstvo u CPC na veoma posvećen i predan način brine o vjernicima.

 Obnavljanjem Cetinjske bogoslovije (Bogoslovsko-učiteljske škole kako se zvala 1887-1916) koja je prestala sa radom 1916 godine u našoj Svetoj Crkvi će opet poslije 100 godina školovati pravoslavno crnogorsko svještenstvo. A ima dosta interesovanja.

 

  1. S obzirom na to da je CPC pod konstantnim udarima Srpske pravoslavne crkve i prosrpskog političkog bloka u našoj zemlji, jeste li, možda, imali pritiske da izađete iz Crnogorske crkve?

Ne, nikada, moje mišljenje je poznato svima. Ne želim da se bavim drugima.

 

  1. Kakva su Vaša očekivanja od Prijedloga zakona o slobodi vjeroispovijesti?

O prijedlogu zakona mogu reći da na dobar i evropski način rješava veoma bitno pitanje odnosa Crkava i vjerskih zajednica sa Državom. Osnovno je da se to prije svega odnosi na pitanje vlasništva nad državnim zemljištem i sakralnim objektima od nacionalnog kulturnog značaja, ni malo ne zadirući u kanonske ili religiozne stvari bilo koje vjerske zajednice. Venecijanska komisija je dala svoje pozitivno mišljenje. Daće Bog da se na bazi toga, uz dobru volju svih, zakonski uredi pitanje vjerskih sloboda u našoj Domovini.

 

  1. U Nikšiću ste uspjeli da okupite veliki broj vjernika Crnogorske crkve, gdje ste obnovili i ljetnjikovac kralja Nikole koji je sada episkopski dvor Ostroško-nikšićke episkopije. Vjernici o Vama imaju samo riječi hvale. Kako je CPC u tom gradu uspjela da se odupre pritiscima SPC i ljudi iz administracije koji je podržavaju i koji su u njeno vlasništvo prepisali gotovo svu crkvenu imovinu u našoj zemlji?

Zaboravlja se često da je Nikšić i kulturni centar Crne Gore, kao i da je ođe bio najveći otpor nasilnom ukidanju Crne Gore i naše crkve. Potomci tih časnih junaka i boraca za pravo, čast i slobodu Crne Gore, uložili su dosta truda i energije da ovo postane kuća čija su vrata otvorena za svakoga dobromislećega čovjeka, prijatelja i putnika namjernika.

 

  1. Utisak je da je Srpska crkva u našoj zemlji mnogo moćnija od Crnogorske. Jasno je zašto je to tako na polju finansija, jer raspolažu gotovo čitavom crkvenom imovinom kod nas, ali zašto je masovnija?

Mislim da sam ranije u osnovi odgovorio na ovo pitanje. Crnogorska crkva ima svoju tradiciju i u specifičnom odnosu naših predaka prema ispoljavanju vjerskih ośećanja, čak i u vrijeme kada su na čelu države formalno bili vladike. Crnogorska crkva nema i nijesu joj potrebni „uvozni“ vjernici. Ona svoju snagu crpi od ljude koji su iskreno okrenuti bližnjima,  ljubavi prema Bogu i svojoj jedinoj otadžbini Crnoj Gori i njenoj crkvi. Za to vrijedi podnijeti sve teškoće na putu ka pravičnosti i spasenju.

                                                                                                                                                              Episkop nikšićki Boris

                                                                         Vikarni episkop Mitropolita Crnogorskog

 

Izvor: Dnevni list Pobjeda, 23.06.2019.

Autor:  Kaćuša Krsmanović,  pomoćnica glavnog i  odgovornog urednika Dnevnog lista Pobjeda

 

16062019 1Arhimandrit Boris Bojović hirotonisan je u čin episkopa Crnogorske pravoslavne crkve na današnjoj Svetoj arhijerejskoj liturgiji u crkvi Svetog Ivana Pravednoga na Cetinju. Liturgiju kojoj je prisustvovalo preko hiljadu vjernika, služio je arhijepiskop cetinjski i mitropolit crnogorski Mihailo sa svještenstvom, a bili su prisutni i diplomatski predstavnici Poljske i Bugarske.

Dobijanjem svog četvrtog episkopa, Crnogorska pravoslavna crkva nastavlja da, potpuno samostalna, unapređuje svoj klir i svoje crkveno ustrojstvo.

Drago nam je što smo bili domaćini jednog prelijepog skupa na kojem je arhimandrit  Boris Bojović hirotonisan u čin episkopa Crnogorske pravoslavne crkve. Prije svega, prezadovoljni smo odzivom Cetinjana i zahvaljujemo se svima koji su svojim prisustvom uveličali ovaj skup, koji je protekao u najboljoj mogućoj atmosferi, kako i dolikuje Crnogorcima. Mi nijesmo imali 80 autobusa sa strane nego su Crnogorci došli sami kako su željeli. Vakat je! - poručio je predsjednik Crkvene opštine Cetinje Danilo Brajović.

Pored poglavara, mitropolita Mihaila, Crnogorska pravoslavna crkva ima episkopa u Beču i Argentini, kao i 30 sveštenika, đakona i ipođakona, koji drže redovnu crkvenu službu na Cetinju, Nikšiću, Tivtu, Podgorici i u dijaspori.

Silazak Svetoga Duha na apostole TrojičindanSilazak Svetoga Duha na apostole – Trojičindan. Poslije Hristovog Vaznesenja učenici su ostali u Jerusalimu i često su se okupljali i zajedno Bogu  molili. Očekujući nestrpljivo da se ispuni  obećanje  Učitelja i Gospoda, da će im poslati Duha Svetoga, koji od Oca ishodi. Umjesto Jude Iskariotskog bacanjem kocke izabran je Matija kao dvanaesti apostol. Na Pedesetnicu svi su bili zajedno, začu se huka koja ispuni svu kuću u kojoj su bili i pokazaše se ognjeni jezici koji su se spuštili na svakog od apostola. Izašavši na krov od kuće, progovorili su i propovijedali okupljenom narodu jezicima koje do tada nijesu znali, tako da su ih svi okupljeni razumjeli, i Jevreji i ostali koji ne govorahu njihov jezik. Tri hiljade ljudi na ovaj dan povjerovalo je propovijedi apostola i krstilo se. Ovaj dan se smatra danom rođenja Crkve Hristove.

Kako su na praznik Pedesetnice Jevreji, znači i apostoli u onu Pedesetnicu, ukrašavali svoje kuće granjem, cvijećem i travom podsjećajući se na vrijeme kad su poslije ropstva lutali sa Mojsijem po pustinji i živjeli u kolibama od granja i lišća, i danas se na praznik Trojčindan - Silaska Svetog Duha na apostole  u pravoslavne crkve unosi  trava i cvijeće od koga se pletu vijenci.

Pošto se ovaj veliki događaj dogodio pedeseti dan poslije Vaskrsenja Hristovog, i praznik se uvijek slavi pedesetog dana poslije Vaskrsa, pa stoga uvijek pada u neđelju. 

Na Trojičin dan, 16.juna, u 10 sati u crkvi Svetog Ivana Crnojevića na Cetinju, obaviće se hirotonija Arhimandrita Borisa (Bojovića) u čin Episkopa. Dobijanjem svog četvrtog episkopa, Crnogorska pravoslavna crkva nastavlja da, potpuno samostalno, unaprjeđuje svoj klir i samo crkveno ustrojstvo.

130619 1Pored poglavara, mitropolita Mihaila, Crnogorska pravoslavna crkva ima episkopa u Beču i Argentini, kao i 30 svještenika, đakona i ipođakona, koji drže redovnu crkvenu službu na Cetinju, Nikšiću, Tivtu, Podgorici i dijaspori.
Predstojeća hirotonija arhimandrita Borisa, nije samo važan događaj u samoj crkvi, nego i u životu čovjeka koji je Crnogorskoj crkvi pristupio kao mladić, davne 1998.godine, sa nepunih 17 godina.

-Uvijek sam osjećao tu potrebu za duhovnim životom, a izbor crkve mi je bio logičan, obzirom da sam iz crnogorske porodice i da sam nacionalno Crnogorac, kaže otac Boris.

Nije mu, kaže, smetalo to što je Crnogorska crkva, u to vrijeme, bila gotovo anatemisana od svih, nego ga je, čak, podsjećala na ona davna stradanja crkve i naroda iz kojih se, uvijek, izlazilo i čvršće i jače.

-Hristos nas uči da širimo ljubav, mir, toleranciju i suživot - i to su moje premise djelovanja. I jeste to težak i trnovit put za svako vrijeme pa i ovo koje živimo,ali ja se oslanjam na vjeru u Njega i Njegov put spasenja, ističe budući episkop.

A trnja je bilo podosta; najteže je, kaže, bilo kada su njegov otac i stric poklonili 14 hiljada kvadrata zemlje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi u Risjem dolu, u Dragovoljićima kod Nikšića, za budući manastir. Tada su, od grupe građana doživjeli svojevrsni linč:

-Ali, biće tu Manastir naše crkve, daće Bog…put je napravljen, iskopani temelji, napravljen pomoćni objekat, polako uz pomoć Boga i dobrih ljudi…

Otac Boris, prošao je sve što jedan duhovnik treba proći: kao mladić je pet godina bio ipođakon mitropolita Mihaila, đakon i svještenik CPC od 2006.godine; u međuvremenu je tri godine učio u Rimu usavršavao italijanski jezik.130619 2
Kijevsku bogoslovsku akademiju je završio u Zlatovrhnom Mihajlovskom manastiru, “drugom Atosu”, za vrijeme patrijarha Kijevskog i cijele Ukrajine Filareta i mitropolita Epifanija, i upravo u tom manastiru je i sjedište ove sestrinske crkve koja je ove godine dobila Tomos o autokefalnosti od Carigratske patrijaršije. Godine 2016. primio je monaški čin i postao arhimandrit u Kijevu.

Tokom službe u svom gradu Nikšiću, otac Boris je uspio da crkvi obezbijedi “dom”: obnovljen je nekadašnji Ljetnikovac kralja Nikole, a odlukom SO Nikšić, darovan , u trajno vlasništvo, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

-Ovo je sada sjedište Ostroško-nikšićke episkopije CPC, ovdje se okupljaju naši vjernici i svi ljudi dobre volje; ovdje živi naša crkva, ljudi se pričešćuju, vjenčavaju, krste i zaista sam srećan i zahvalan svima koji su pomogli u obnovi ove stare građevine koja danas služi na ponos i crkvi i državi Crnoj Gori, kaže otac Boris.

Očekuje na Trojičin dan, kada će biti hirotonisan u čin episkopa, mnogo ljudi na Cetinju, koji će svojim prisustvom, ne samo podržati taj veliki događaj u životu crkve, već i sve ono što su, u teškim uslovima, uradile naše vladike i svještenstvo, što su održali ime i misiju Crnogorske crkve, u vrijeme obnove države i crnogorskog imena, nacionalnog identiteta i narodnog ponosa.

Sa novim episkopom Borisom, Crna Gora će dobiti još jednog mladog, školovanog, visprenog, tolerantnog duhovnika, koji je i do sada dao ogroman doprinos razvoju Crnogorske pravoslavne crkve, u svom najljepšem, duhovnom smislu.

 

Izvor: Portal Analitika Objavljeno: 13. 06. 2019.

Autor: Tanja Knežević Perišić

 

Календар и молитвеник

Преузмите нашу апликацију
 en badge web generic

Пратите нас на

youtube 2433301 128041282b58cf85ddaf5d28df96ed91de98