Slide 1
ЦРНОГОРСКА ПРАВОСЛАВНА ЦРКВА
ЕПИСКОПИЈА ОСТРОШКО НИКШИЋКА
Slide 1
Slide 1
Slide 1
Slide 1
Епископија
острошко никшићка
Slide 1
Slide 1
Slide 1
slajd2023.jpeg
slajd2023.jpeg
previous arrow
next arrow

Вијести

Sveti mučenik Vladimir DukljanskiSveti mučenik Vladimir Dukljanski. Kralj, Prvi Crnogorski Svetac, poštovan od Crnogoraca, Muslimana i Katolika. Sveti Vladimir je još prije kraja 12. vijeka za Dukljansku crkvu bio u najmanju ruku smatran blagoslovljen.

Makedonski kralj Samuilo napao je Duklju. Kralj Duklje Vladimir odlučuje da mu se preda pod uslovom da osvajač poštedi Duklju. Samuilo je Vladimira zatvorio u podrum svog dvora u Prespi. Međutim, Vladimir je boravio u tamnici, provodeći u postu i molitvi dan i noć. I pojavi mu se anđeo božiji, koji ga hrabraše i koji mu javi šta će biti: kako će ga Bog izbaviti iz tamnice, kako će mučeništvom postići carstvo nebesko, kako će primiti vijenac koji ne vene i dobiti nagradu života vječnoga. Ohrabren tom pojavom anđela, Vladimir se sve više i više odavaše postu i molitvi. I jednoga dana kćer cara Samuila, po imenu Kosara, podstaknuta i nadahnuta duhom svetim, priđe ka ocu i zamoli ga: da sa svojim sluškinjama siđe u tamnicu da izmije glavu i opre noge sužnjima i zarobljenicima. Otac joj dozvoli. I tako siđe u tamnicu i izvrši dobro djelo. Utom spazi Vladimira; vidjeći da je lijep na izgled, skroman, krotak i čestit, da je pun mudrosti i razuma božanskog, pusti se s njim u duži razgovor, i učini joj se njegov govor slađi od meda i saća. I tako, ne po kakvoj tjelesnoj požudi, nego što joj je bilo žao njegove mladosti i ljepote, i što ču da je kralj i od kraljevskog roda, zaljubi se u njega; i ode, pošto se s njim oprostila. Želeći da ga oslobodi okova, priđe k caru, padne k njegovim nogama, i ovako mu stane govoriti: „Oče moj i gospodaru, znam da ćeš me udati po običaju. Ali, ako je tvom veličanstvu po volji, ili mi daj za muža kralja Vladimira, kojega držiš u tamnici, ili znaj da ću prije umrijeti nego poći za drugoga”. Čuvši to, car se obraduje tome, jer je veoma volio svoju kćer i znao je da je Vladimir od kraljevske loze. Naredi da se učini po molbi njegove kćeri. Odmah posla po Vladimira, naredivši da se okupa i obuče u kraljevsku odjeću, i izvede pred njega. Primi ga milostivo i poljubi pred velikašima carstva svoga, i tada mu da za ženu kćer svoju. I pošto je carski proslavljena svadba njegove kćeri, car postavi Vladimira za kralja; povrati mu zemlju I kraljevinu otaca i svu Dračku zemlju. Potom car posla poruku Dragomiru, stricu kralja Vladimira, da siđe i sakupi narod, i da nastani zemlju.

Poslije vojnog poraza od Vizantije 1014. godine, umro je makedonski car Samuilo. Njegovom smrću dolazi do obrta, odnosno naglog propadanja makedonskog carstva. Na makedonski prijesto dolazi Vladislav u čiju nemilost pada kralj Vladimir, koji biva ubijen na prevaru.

U Ljetopis popa Dukljanina, koji je prvorazredni izvor staro crnogorske istorije, pisan krajem 12. vijeka, za kralja Vladimira više puta piše da je beatus (blažen - prepodobni, to je prvi stepen svetosti) i tri puta sanctus (u prevodu Sveti). Ljetopis navodi da je nakon pogubljenja Vladimirovo tijelo prenjeto u Duklju uz najsvečanije počasti koje crkva priređuje "pjevanjem himni i pohvala". Citat:

„... Glava mu je odsječena 4.juna (22. Maja po starom kalendaru). Episkopi uzmu njegovo tijelo i sahrane ga u istoj crkvi uz himne i pohvale. A da bi Gospod obznanio zasluge blaženog mučenika Vladimira, mnogi mučeni raznim slabostima, pošto su ušli u crkvu i molili se kod njegovog groba, ozdrave. Noću, svi su tamo vidjeli božansku svjetlost kao da je gorjelo mnoštvo svijeća. Žena blaženog Vladimira plakala je velikim plačem, više nego što se može iskazati, mnogo dana. Gledajući, car čudesna djela koja Bog tamo činjaše, dosta se uplaši i naveden kajanjem, dozvoli svojoj rođaci da uzme njegovo tijelo i odnese...”

Godine 1019. prenijete su Vladimirove mošti u manastir Prečiste Krajinske, na padinama Crnogorske planine Rumije, iznad Skadarskoga jezera. Prenos moštiju, prvo je bio u Drač, a zatim u Elbasan.

Pop Dukljanin dalje opisuje, Citat:

„ ...Njegovo tijelo leži u cijelo i miriše kao da je namazano mnogobrojnim mirisima, a rukom drži onaj krst koji je dobio od cara. I u istoj crkvi svake godine na njegov praznik se okuplja mnoštvo naroda, i zahvaljujući njegovim zaslugama i njegovom posredovanju tu se i danas čine mnoga dobra onima koji mole iskrena srca. Žena blaženog Vladimira, Kosara, zamonaši se i živeći pobožno i sveto, u istoj crkvi okonča život i tu bi sahranjena, kod nogu svoga muža...” Mošti Vladimirove bijahu čudotvorne i proglašen bi Vladimir za Svetitelja.

Sv car Konstantin i JelenaSveti car Konstantin (Flavius Valerius Aurelius Constantunus ) puno ime na lat. Naziva se i ravnoapostolni jer je 313 godine dao slobodu hrišćanima. Roditelji cara Konstantina bili su car Konstancije Flor i carica Jelena. Flor je imao još đece od druge žene, a sa Jelenom imao je samo Konstantina. Kada je  Konstantin postao car imao je tri velike bitke: jednu protiv Maksencija u Rimu, drugu protiv Skita na Dunavu i treću protiv Vizantinaca. Pred borbu sa Maksencijem, kada Konstantin bijaše u velikoj brizi i sumnji u svoj uspjeh, javi mu se po danu presjajan krst na nebu, sav okićen zvijezdama, i na krstu stajaše napisano: ovim pobjeđuj. Car zadivljen naredi da se iskuje veliki krst, sličan onome koji viđe, i da se nosi pred vojskom. Silom krsta, on zadobi slavnu pobjedu nad brojno nadmoćnim neprijateljem kod mosta Milvija. Maksencije se udavi u rijeci Tibru. Odmah potom car Konstantin izda znameniti Edikt u Milanu 313. godine, da prestanu gonjenja hrišćana. Pobijedivši Vizantince, on sagradi divan prijestoni grad na Bosforu, koji se od tada prozva Konstantinopolj. No pred tim Konstantin pade u tešku bolest prokaznu. Tada mu se javiše apostoli Petar i Pavle i rekoše mu da potraži episkopa Silvestra koji će ga izliječiti od strašne bolesti. Episkop ga pouči vjeri hrišćanskoj i krsti. Kada nasta razdor u crkvi zbog smutljivog jeretika Arija, car sazva prvi Vaseljenski sabor u Nikeji 325. godine, đe se jeres osudi, a Pravoslavlje utvrdi. Sveta Jelena, blagočestiva majka careva, borila se mnogo za vjeru Hristovu. Ona posjeti Jerusalim i pronađe Časni Krst Gospodnji, i sazida na Golgoti crkvu Vaskrsenja i još mnoge druge crkve po Svetoj Zemlji. U svojoj osamdesetoj godini predstavi se ova sveta žena Gospodu 327. godine. A car Konstantin nadživi svoju majku za deset godina i upokoji se u svojoj šezdeset petoj godini u gradu Nikomidiji. Tijelo njegovo bi sahranjeno u crkvi Svetih Apostola u Carigradu.

sveti Stefan piperski ikonaSveti Stefan piperski rodio se u Župi nikšićkoju selu Kuta od čestitih roditelja koji su ga vaspitali u tradicionalnom hrišćanskom i crnogorskom duhu. Sveti Stefan je odrastao pored Manastira Svetog Luke u Župi a čim je stasao otišao je u Manastir Moraču đe je učio i ispunjavao duhovnim vrlinama, u Manastiru Morača je primio monaški čin a kasnije rukopoložen u čin đakona i svještenika. Tu se podvizavao i bogougodno živio monaškim i isposničkim životom dugi niz godina.

U tom vremenu krajevi oko grada i Kolašin bili su pod upravom Otomanskog carstva sa čijom voskom  stalno ratovahuokolna Crnogorska plemena.Te borbe i napadi na Crnu Goru nijesu zaobilazili manastir Moraču i bratsvo manastira trpjelo je česte progone.Sveti Stefan se povuče visoko u planinu u mjesto Trmanja đe nastavi isposnički život. Ali ni tu ne mogaše imati mira od napada Osmanlija. Pa otiđe da traži mjesto đe bi mogao tiho i mirno isposnički da živi u tom teškom vremenu. Naseli se iznad sela Crnci u plemenu Piperskom. Tu pored izvora koji se zove Gospođina voda sagradi ćeliju i kamenu crkvicu na jednoj stijeni i posveti je Rođenju Presvete Bogorodice. Velikim trudom uz pomoć naroda ogradi manastir kamenim zidom i oko njega se sabraše učenici koji primiše monaški život. Na ovom neprisupačnom mjestu pokloniše mu imanje za potrebe manastira koji narod nazva Ćelija Piperska. Okolni narod vidjeći veliku vjeru i požrtvovaje, poštovaše Svetog Stefana njegove savjete uvažavahu.

Neprestano zivjeći u postu i molitvi doživje Sveti Stefan duboku starost i predade mirno svoju dušu Gospodu 20 maja 1697 godine po starom kalendaru. Bi ožaljen od naroda i časno sahranjen ovaj ugodnik Božiji.

Često su mnogi gledali kako na grob ovog svetitelja padaju buktinje sa neba i svijetle dugo. Poslije četri godine od smrti Svetog Stefana 1701 za vrijeme vladiavine Mitropolita Danila Petrovića  bratstvo manastira pozva čestitog svještenika iz porodice Lainović te sa molitvom otvoriše njegov grob i nađoše netruležne mošti Svetog Stefana koje postaviše u crkvu manstirsku i pored njih se dogodiše mnoga čuda.

boris bojovic Vikarni episkop 1140x620

U Hramu Svetog Save na Vračaru, pod predsjedništvom patrijarha srpskog Porfirija, počeo je radni dio zasijedanja Sabora Srpske pravoslavne crkve, na kome će se izabrati mitropolit crnogorsko-primorski.

Vikarni episkop CPC Boris Bojović smatra da je biranje crnogorskog mitropolita u Beogradu pokušaj krađe identiteta i istorije Crne Gore.

„Mitropolija crnogorsko-primorska je dio SPC, to piše i u Ustavu SPC. Zvanična država crnogorsko-primorske eparhije je Srbija. Oni već decenijama pokušavaju da se lažno predstave kao mitropolija crnogorska, što nije tačno, jer mitropolija crnogorska je Crnogorska pravoslavna crkva. To je pokušaj krađe identiteta i istorije. Sama činjenica da se mitropolit bira u Beogradu govori da je taj dio crkve zavisan od Beograda i Beogradske patrijaršije.“ 

Autonomija koju je mitropolit Amfilohije zagovarao bila je samo lični interes, smatra Bojović.

„Za CPC izbor u Beogradu nema neki značaj, sem da vjernici Mitropolije crnogorsko-primorske jednom za svagda kažu da su vjernici SPC. Mitropolit Amfilohije je pokušao da napravi autonomiju crkve, ali ne radi vjernika i crkve, već sebe radi i radi svoje koristi” 

Ugovor sa SPC ne treba potpisati, dok je ugovor sa CPC kao domicilnom crkvom suvišan, kaže Bojović.

„Kao jedina domicilna crkva crnogorskog pravoslavnog naroda, predložili smo da se i sa nama potpiše Temeljni ugovor, iako znamo da se sa domicilnim crkvama ne potpisuje ugovor. Svi ugovori koji se potpišu mogu biti raskinuti. Slično je i sa izmjenama zakona. Nadam se da će se jednog dana izmijeniti zakoni i da će sva imovina MCP biti upisana na državu, što je i bio slučaj sa Knjaževinom Crnom Gorom. U tom slučaju crkva može biti samo korisnik”, kazao je Bojovic za Gradski portal.

preuzeto sa: https://gradski.me/2021/05/25/bojovic-zele-nasu-istoriju-i-identitet/

Ćirilo i MetodijeSveti Kirilo (Ćirilo) i Metodije,  na grčkom (Άγιος Κύριλλος και ο Άγιος Μεθόδιος)  bili su rođena braća, porijeklom iz Soluna, Njihovi roditelji Lav i Marija bijahu ugledni i bogati ljudi. Stariji brat Metodije bio je oficir i proveo je desetak godina među Makedonskim Slovenima i tako je naučio slovenski jezik. Zatim se Metodije podvizavaše na gori Olimp i predade se potpuno monaškom podvigu. Tu mu se kasnije pridruži brat Kiril (Ćirilo). Kada hazarski car Kagan zamoli  cara Mihaila da mu pošalje propovijednike vjere Hristove, tada po zapovijesti cara Mihaila pronađoše ova dva brata i poslaše ih među Hazare. Preobrativši Kagana u vjeru Hristovu, oni ga krstiše sa velikim brojem njegovih dvorjana i mnoštvom naroda. Poslije izvjesnog vremena Ćirilo i Metodije vratiše se u Carigrad i tu sastaviše slovensku azbuku i počnu prevoditi crkvene knjige s grčkog na slovenski jezik. Na poziv kneza Rastislava išli su u Moravsku, đe blagočestivu vjeru hrišćansku rasprostraniše i utvrdiše, a knjige umnožiše i predadoše svještenicima. Pozvani od pape sveta braća Ćirilo i Metodije odlaze u Rim, đe se sveti Ćirilo razbolje i umirije 869. godine. A sveti Metodije se vraća u Moravsku i trudeći se do smrti da utvrdi vjeru Hristovu među Slovenima. Po njegovoj smrti - a on se upokoji u Gospodu  885. godine učenici njegovi, sa svetim episkopom Klimentom  na čelu, pređoše Dunav i spustiše se na jug, u Makedoniju, đe iz Ohrida, produžiše među Slovenima ono što su započeli sveti Ćirilo i Metodije na sjeveru.

SV VasilijeSveti Vasilije Ostroški Čudotvorac. Prema predanju Sveti Vasilije Ostroški rođen je u Hercegovini, u selu Mrkonjici, u Popovom Polju 28. decembra 1610. godine i kršten pod imenom Stojan. Njegov čitav život duboko povezan sa vjerom i saznanjem prvo mu je dodijelio sudbinu đaka u manastiru Zavala. Monaško ime Vasilije stekao je u trebinjskom manastiru da bi kao mlad neko vrijeme boravio i u Cetinjskom manastiru đe je po legendi došao u sukob sa tadašnjim crnogorskim mitropolitom Mardarijem. Mladi monah Vasilije pobunio se protiv pregovora sa papskim agentima oko prihvatanja Unije tj. katoličke vjere pa je, nepravedno oklevetan, morao da napušti Crnu Goru.

Inače, prvu školu hrišćanske vrline i pobožnosti mladi Stojan izučio je u svom domu. Rođen u veoma duhovnoj i pobožnoj porodici od ranih dana posvetio se postu, molitvi i crkvi. Sa najdubljom vjerom i ljubavi prema bogu odlikovao se smirenim duhom, ozbiljnošću i toplinom duše. I pored teških vremena u kojima je njegova porodica, a i čitavo društvo, živjelo mladi Stojan stekao je zvanje jednog od najsebičnijih mladih ljudi u svom kraju. Njegova prva iskušenja još u ranim danima života bila su ona koja su mu priredili otpadnici od vjere. Da bi sačuvali dijete od takvih iskušenja i približili ga pisanoj riječi i duhu roditelji su ga poveli u manastir Zavalu posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice. Pod vođstvom svoga strica Serafima mladi Stojan je u blizini knjiga i mudrih ljudi brzo upoznao duh Svetog pisma i osnovnih svjetskih nauka. U ovom dobu rodila se i njegova želja da se zamonaši.

Boraveći u manastiru Tvrdoš, u trebinjskom kraju njegova ljubav prema postu i molitvi krunisana je činom zamonašenja prilikom kojeg je dobio ime pod kojim ce biti poznat – Vasilije. Ime je odabrao kako bi se u svom duhovnom životu koji se pružao isped njega ugledao na život i podvige jerarha Vasilija Velikog. Kratko nakon zamonašenja Vasilije je stekao đakonski i sveštenički čin.

U manastiru Tvrdoš stekao je zvanje arhimandrita čime su otpočela njegova brojna putovanja prema centrima pravoslavne vjere u svijetu – polazio je na puteve prema Svetoj Gori, a nešto kasnije i prema Rusiji đe se zadržavao po nekoliko mjeseci. Sa putovanja u pravoslavne zemlje uvijek se vraćao sa bogatim i izuzetno važnim darovima za siromašne vjernike naše crkve. Knjige, odežde i novac poklanjao je crkvama i osiromašenom narodu. U tom periodu radio je i na popravljanju opustjelih i oronulih hramova, a nerijetko je i popravljao i obnavljao mnoge narodne škole. Boravio je i na Svetoj Gori koja se smatra buktinjom pravoslavne vjere i najuzvišenijeg duhovnog života. Njegovo putovanje preko Nikšića, manastira Morače, manastira Đurđevi Stupovi, i Peći bilo je hodočasničko tokom kojeg je crkvenim velikodostojnicima ali i običnom narodu govorio o stradanju naroda u Hercegovini i nasilju turske i latinske propagande. Na Svetoj Gori boravio je godinu dana i stekao veliko znanje od brojnih duhovnjaka i pustinjaka. Najveći dio vremena proveo je u manastiru Hilandaru nakon čega se uputio nazad u Peć, đe je hirotonisan za mitropolita 1638 godine. Iako je imao nepunih trideset godina zbog uzvišenosti duha i najsmjernijeg života koje jedno duhovno lice može voditi udostojen je episkopskog čina.

Po povratku u svoj kraj postao je jedan od najvećih duhovnih vođa za oslobođenje južnoslovenskih naroda. Molitvom i širenjem božije rijeci putovao je po cijelom kraju i upravo iz tog perioda datira moć njegove riječi koja je bila toliko snažna da se u narodu bilježe čudesna iscjeljenja i mladom Vasiliju počinju pripisivati brojna čudotvorstva. U ovom periodu narod ga je već držao za sveca te je i počeo dolaziti k njemu tražeći od Vasilija i pomoći i utjehe u raznim nevoljama. Svojom duhovnom poukom, pamti se, pomogao je mnogim svojim zemljacima.

Doba u kome je Vasilije živio nije bilo naklonjeno niti narodu niti crkvi koja bi ga objedinjavala u ovom kraju. Brojni ratovi koje su velike sile vodile činile su da narod ovog kraja služi za potkusurivanje ili ostvarivanje svojih interesa na ovim prostorima. Pravoslavna crkva na čelu sa velikodostojnicima kakav je bio i mitropolit Vasilije organizovala je narod i duhovno i svjetovno angažujući se i na političkom planu i polažući nade u uspjeh hrišćanskog nasuprot turskom osvajanju. Tokom ratova između Venecije i Osmanlija narod ovog kraja uspostavio je odnose sa prvima, što je za Mlečane bila dobra prilika da pokušaju ostvariti i vjerski uticaj na ovaj dio Crne Gore i Hercegovine. Mitropolit Vasilije i tadašnji patrijarh Pajsije i pored velikog pritiska papskih emisara nastojali su da svim silama očuvaju pravoslavni hrišćanski duh na ovim prostorima. Tokom ovih nastojanja, a kasnije čitavog svog života Vasilija su optuživali, udarali na njegov ugled dovodeći u pitanje njegovu vjeru i časnost obavljanja službe. Ono što neporečivo stoji to je da je svojom i političkom vještinom Vasilije uspio da očuva i narod i vjeru pod vojnim i političkim pritiscima velikih sila. Odatle i predanje u narodu o njemu kao vatrenom zaštitniku pravoslavlja i organizatoru narodnooslobodilačke borbe. Brojne oslobodilačke akcije organizovao je upravo on te emotivna vezanost ljudi nikšićkog i istočnohercegovačkog područja prema njemu ima jednu posebnu dimeniziju.

I tokom mladosti, kao i tokom teških poznih dana u kojima je morao donositi bitne odluke Vasilije je vodio smjeran usamljenički život često provodeći vrijeme osamljen u molitvi. Zbog nesuglasica sa manastirskim bratstvom i izloženosti Trebinjskog manastira Vasilije odlučuje da izabere Ostrog za svoje stalno boravište kada dobija na upravu i samu mitropoliju 1651. godine. O njegovom tačnom prelasku iz manastira Tvrdoš u Ostrog svjedoče samo predanja i priče. Po jednom od njih mitropolit Vasilije je jedno vrijeme proveo u malom selu Pope, potom neko vrijeme boravio u Milića pećini u Pješivcima, a zatim prešao u pećinu u Ostorskim Gredama đe je ranije po predanju boravio jedan isposnik – starac Isaija, i đe se nalazila mala bogomolja. Slava ovog pustinjaka već je bila velika u narodu te su Turci odmah po njegovoj smrti pronašli i na lomači spalili njegove kosti u nadi da će satrijeti duh pravoslavnog življa. Upravo iz pećine mudraca Isaije Vasilije je upravljao mitropolijom gotovo cijelih petnaest godina. U tom periodu oko sebe je počeo okupljati i druge monahe. U zavještanju iz 1666. godine mitropolit Vasilije piše da je obnovio, a ne osnovao manastir Ostrog svojim “trudom i imanjem”.

O djelatnosti mitropolita Vasilija tokom ostroškog službovanja ne zna se mnogo na osnovu pisane građe. Obnovio je Donju manastirsku crkvu u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice, kupio nekoliko imanja koja je priložio crkvi i vrijedno je radio na širenju vjere. Nešto kasnije podigao je i ukrasio crkvu Časnog i Životvornog Krsta u Ostroškoj stijeni i naredio da se živopiše. U njegovoj težnji da se Ostroška pećina pretvori u manastir koji će biti izvorište duhovnog života za narod, niko nije mogao stati na put. Tokom podizanja manastirskih cjelina Vasilije je nosio i kamenje i neprestano se molio i obavljao svoje crkvene dužnosti. Svojim radom i stvaranjem došao je u poziciju da njega i tu crkvenu imovinu štite kako najveći vjerski tako i svjetovni vladari toga vremena.

Sa Ostroških stijena kao pravi duhovni pastir silazio je u živopisne bjelopavlićke krajeve šireći utjehu i duhovni savjet. Nerijetko narod se obraćao za pomoć i u samom manastiru đe je Vasilije odsijedao. Sklanjajući se ispred brojnih turskih zločina nemoćni su u Ostrogu viđeli utočište te su neki proveli i duže vremena pod njegovom zaštitom.

Brojna predskazanja svetog Vasilija vremenom su se pokazala tačnima. Jednom od velikaša knezu Raicu predvidio je da će usled drskog i neduhovnog života ostati bez potomstva. Kada se to zaista desilo velikaš je došao na poklonjenje svecu koji ga je uputio da iskrenim pokajanjem, molitvom i duhovnošću može ponovo imati veliko potomstvo. Ova i mnoga druga Vasilijeva predskazanja su se pokazala tačnim.

Sveti Vasilije Ostroški umro je 29. aprila ( 12. maja ) 1671. godine u svojoj ćeliji iznad Ostroške isposnice. Prema legendi u momentu napuštanja ovoga svijeta neobična nadzemaljska svjetlost ispunila je ćeliju. Tijelo Svetog Vasilija monasi su sahranili u grob ispod crkvice Svetog Vavedenja Majke Božije.

Vasilijev grob ostao je mjesto poklonjenja koje su posjećivali ljudi ne samo iz ovih krajeva, već i iz najudaljenijih mjesta. U narodu i danas žive legende iz tog perioda o čudotvorstvu i isceliteljskoj moći tog mjesta.

Po predanju koje bilježi, sedam godina nakon smrti proigumanu Župskog manastira u san je došao upravo vladika Vasilije sa riječima da ga iskopa iz zemlje. Proigumanu u društvu nijesu vjerovali pa tek kada ga je vladika Vasilije po treći put posjetio u snu i ostavio vatrene tragove po njegovom čelu kaluđeri su uzeli motike i lopate te su nakon sedam dana provedenih u molitvi i isposništvu pošli na mjesto đe je vladika Vasilije bio zakopan i njegovo očuvano tijelo u ćivotu premjeste i namjeste u Gornjem manastiru đe se i dan danas nalazi. Tako da se kraj njegovog ćivota služi liturgija na Badnji dan, na Krstov dan uoči Bogojavljenja, Veliki četvrtak, kao i 29 aprila ( 12. maja ) na dan kada je umro.

Tokom nemirne istorije u ovim krajevima svetiteljeve kosti nijesu imale mira, već su u više navrata skrivane pred zulumom raznih okupatora. Prvi put pred naletom Numan paše Ćuprilića, osmanskog vojskovođe. Te 1714. godine svetiteljeve mošti su zakopane ispod manastira kraj rijeke Zete đe iako Zeta svake godine plavi kovčeg ne biva uništen ni nakon godinu dana. Drugi put to je bilo u zimu 1852. godine pred napadom Omer paše Latasa. Tada su Crnogorci mošti svetog Vasilija položili u crkvu Roždestva Presvete Bogorodice pokraj moštiju drugog velikog crnogorskog sveca Svetog Petra Cetinjskog. U proljeće naredne godine mošti su vraćene u Ostrog. Treći i poslednji put mošti su premještane tokom Veljeg rata 1876. godine te su mošti ponovo sklanjane na Cetinje. 1878 godine velikom svečanošću obilježeno je vraćanje moštiju u Ostrog, a kovčeg je tada nosio i crnogorski knjaz Nikola.

Tokom drugog svjetskog rata zbog brojnih ratnih dejstava i bombardovanja Ostroga mošti su iz crkve Svetog Vavedenja prenešene u malu pećinu u stijeni iza manastirskih konaka. Na svu sreću nijedna od granata kojima je Ostrog gađan nijesu načinile ni najmanju štetu manastiru.

SVIMA KOJI SLAVITE, ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI !!! 

sveti djordjijeSveti Đorđije (Georgije) rodio se u Kapadokiji  od  bogatih i blagočestivih roditelja. Otac mu je stradao za Hrista, majka mu se preselila u Palestinu. Pošto je sv. Đorđije odrastao prihvatio se vojne službe, kao jako mlad dobio je visoki čin i služio je kod cara Dioklecijana. Pošto car poče strašno da proganja hrišćane, sv. Đorđije veoma hrabro istupi pred cara i posvjedoči vjeru hrišćansku. Car naredi da ga zatvore i okuju, što i učiniše, a na grudi mu staviše težak kamen. Svetog Đorđija su potom mučili : vezivali ga za točak i okretali po bodljama i cijelo mu tijelo bijaše živa rana. Mučitelji su ga zakopali u zemlju samo su mu glavu ostavili iznad zemlje i tako je proveo tri dana i noći. Potom su dali sv. Đorđiju otrov, ali je on sve ove muke preživio i moleći se Bogu iscjeljivao se, pošto je vaskrsao molitvom umrlog, mnogo naroda je prihvatilo vjeru Hristovu. Među njima  bijaše i žena careva Aleksandra, i mnogi uglednici. Car osudi sv. Đorđija i svoju ženu da budu posječeni mačem. Blažena Aleksandra izdahnu na gubilištu prije izvršenja presude, a sv. Đorđije je posječen 303. god. Nema broja čudima koja se događaju na grobu sv. Đorđija. Za vjeru i ljubav Gospod ga ovjenča vijencem neprolazne slave na nebu i na zemlji i vječnim životom u Carstvu nebeskom. 

Na Vaskrs 2021 god svetu Arhijerejsku liturgiju u crkvi sv. Ivana Crnojevića na Cetinju služio je preosvećeni Episkop Nikšićki Boris sa svještenstvom, Njegovo Blaženstvo Mitropolit Crnogorski Mihailo molitveno je uzeo učešća u proslavi najvećeg praznika Vaskrsa i obratio se vjernicima na kraju liturgije. Obavljeno je krstenje petoro đece. A Paskalnu večernju službu episkop Boris služio je u obnovljenoj crkvi svetog Ilije u Vojnićima-Čevo.

xvA pošto minu subota, na osvitku prvog dana neđelje, dođoše Marija Magdalina i druga Marija da osmotre grob.

I gle, zemlja se zatrese veoma; jer anđeo Gospodnji siđe s neba. i pristupivši odvali kamen od vrata grobnih i sjeđaše na njemu.

A lice njegovo bijaše kao munja, i odijelo njegovo bijelo kao snijeg.

I u strahu od njega uzdrhtaše stražari, i postadoše kao mrtvi.

A anđeo odgovarajući reče ženama: Ne bojte se vi; jer znam da Isusa raspetoga tražite.

Nije ođe; jer ustade kao što je kazao. Idite da vidite mjesto gdje je ležao Gospod.

I idite brzo i recite učenicima njegovim da ustade iz mrtvih; i gle, on će pred vama otići u Galileju; tamo ćete ga viđeti. Eto kazah vam.

I izišavši brzo iz groba, sa strahom i radošću velikom pohitaše da jave učenicima njegovim.

A kad iđahu da jave učenicima njegovim, i gle, srete ih Isus govoreći: Radujte se! A one pristupivši, uhvatiše se za noge njegove i pokloniše mu se.

Tada im reče Isus: Ne bojte se, idite te javite braći mojoj neka idu u Galileju, i tamo će me viđeti.

A dok one iđahu, gle, neki od stražara dođoše u grad i javiše prvosvještenicima sve što se dogodilo.

A oni sastavši se sa starješinama učiniše vijeće, i dadoše vojnicima dovoljno novaca, govoreći:

Kažite: učenici njegovi dođoše noću i ukradoše ga dok smo mi spavali.

I ako to čuje namjesnik, mi ćemo ga uvjeriti i vas osloboditi brige.

A oni uzevši novce, učiniše kao što bijahu naučeni. I razglasi se ova riječ među Judejcima do danas.

A Jedanaest učenika otiđe u Galileju, na goru kuda im je zapovjedio Isus.

I kad ga viđeše, pokloniše mu se; a neki posumnjaše.

I pristupivši Isus reče im govoreći: Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji.

Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha,

Učeći ih da drže sve što sam vam zapovijedio; i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin

(Jevanđelje po Mateju 28,1-20)

Na Veliki petak se obilježava raspeće Isusa Hrista na Golgoti i u hrišćanstvu se smatra najtužnijim danom.

VELIKI PETAKNakon što  je Juda izdao Gospoda Isusa Hristosa i što su ga tokom noći uhvatili, jevrejski prvosvještenici i narodne starješine predadoše ga Pontiju Pilatu, koji opra ruke i, dok je svjetina vikala: „Raspni ga, raspni“ (Jn. 19, 6), dade da ga išibaju i razapnu. Onda mu obukoše purpurni ogrtač, staviše na glavu trnov vijenac i pljuvaše ga. Iznio je svoj krst na Golgotu, đe su ga na njega razapeli, zajedno sa dva razbojnika. „A stajahu kod Isusova krsta mati njegova, i sestra njegove majke Marija Kleopova, i Marija Magdalina“ (Jn. 19, 25), a od učenika samo Jovan Bogoslov. U tri sata popodne Isus ispusti duh svoj, a Sunce se pomrači, zemlja zatrese i hramovna zavjesa pocijepa na pola. Tijelo mu uze Josif iz Arimateje i položi u grob.

Evanđelja

Evanđelje na Veliki petak

 
Mt. 27. 1-61
(Zač. 110).
1. A kad bi jutro, učiniše vijeće svi prvosvjštenici i starješine naroda protiv Isusa da ga pogube.
2. I svezavši ga odvedoše, i predaše ga Pontiju Pilatu, namjesniku.
(Zač. 111).
3. Tada viđevši Juda, izdajnik njegov, da ga osudiše, raskaja se, i vrati trideset srebrnika prvosvještenicima i starješinama
4. Govoreći: Sagriješih što izdadoh krv nevinu. A oni rekoše: Šta mi marimo za to? Ti ćeš viđeti.
5. I bacivši srebrnike u hramu, iziđe, i otiđe te se objesi.
6. A prvosvještenici, uzevši srebrnike, rekoše: Ne valja ih metnuti u hramovnu riznicu, jer su cijena za krv.
7. Nego se dogovoriše te kupiše za njih lončarevu njivu za groblje strancima.
8. Zato se ta njiva i prozva Krvna njiva do danas.
9. Tada se ispuni što je kazano preko proroka Jeremije koji govori: I uzeše trideset srebrnika, cijenu cijenjenoga, koga su cijenili sinovi Izrailjevi;
10. I dadoše ih za njivu lončarevu, kao što mi kaza Gospod.
11. A Isus stade pred namjesnikom, i zapita ga namjesnik govoreći: Jesi li ti car judejski? A Isus mu reče: Ti kažeš.
12. I kad ga tužahu prvosvještenici i starješine, ništa ne odgovori.
13. Tada mu reče Pilat: Zar ne čuješ koliko protiv tebe svjedoče?
14. I ne odgovori mu ni na jednu riječ, tako da se namjesnik divljaše veoma.
15. A o Prazniku bijaše običaj u namjesnika da narodu pusti po jednoga sužnja koga oni hoće.
16. A tada imahu poznatoga sužnja po imenu Varavu.
17. I kada se sabraše, reče im Pilat: Koga hoćete da vam pustim? Varavu ili Isusa nazvanoga Hristosa?
18. Jer znađaše da su ga iz zavisti predali.
19. A kada sjeđaše u sudu, poruči mu žena njegova govoreći: Ne miješaj se ti ništa u sud toga pravednika, jer danas u snu mnogo postradah zbog njega.
20. A prvosvještenici i starješine nagovoriše narod da ište Varavu, a Isusa da pogube.
21. A namjesnik odgovarajući reče im: Koga hoćete od ove dvojice da vam pustim? A oni rekoše: Varavu.
22. Reče im Pilat: Šta da činim sa Isusom nazvanim Hristosom? Rekoše mu svi: Da se razapne!
23. Namjesnik pak reče: A kakvo je zlo učinio? A oni iz glasa povikaše govoreći: Da se razapne!
24. A kad viđe Pilat da ništa ne pomaže, nego još veća buna biva, uze vodu te umi ruke pred narodom govoreći: Ja sam nevin u krvi ovoga pravednika; vi ćete viđeti.
25. I odgovarajući sav narod reče: Krv njegova na nas i na đecu našu!
26. Tada im pusti Varavu, a Isusa, šibavši, predade da se razapne.
(Zač. 112).
27. Tada vojnici namjesnikovi uzeše Isusa u sudnicu i skupiše na njega svu četu vojnika.
28. I svukavši ga, obukoše mu purpurni ogrtač.
29. I opletavši vijenac od trnja, metnuše mu na glavu, i dadoše mu trsku u desnicu; i kleknuvši na koljena pred njim, rugahu mu se govoreći: Zdravo, care judejski!
30. I pljunuvši na njega, uzeše trsku i biše ga po glavi.
31. I kad mu se narugaše, svukoše s njega ogrtač, i obukoše ga u haljine njegove, i povedoše da ga razapnu.
32. I izlazeći nađoše čovjeka iz Kirine po imenu Simona i natjeraše ga da mu ponese krst.(Zač. 113).
33. I došavši na mjesto koje se zove Golgota, to jest: Mjesto lobanje,
34. Dadoše mu da pije ocat pomiješan sa žuči, i okusivši ne htje da pije.
35. A kad ga razapeše, razdijeliše haljine njegove bacivši kocku.
36. I sjeđahu ondje te ga čuvahu.
37. I staviše mu iznad glave krivicu njegovu napisanu: Ovo je Isus car judejski.
38. Tada raspeše s njim dva razbojnika, jednoga s desne i jednoga s lijeve strane.
39. A koji prolažahu huljahu na njega mašući glavama svojima
40. I govoreći: Ti koji hram razvaljuješ i za tri dana sagrađuješ, spasi sam sebe; ako si Sin Božiji, siđi sa krsta!
41. A tako i prvosvještenici sa književnicima, starješinama i farisejima podsmijevajući se govorahu:
42. Druge spase a sebe ne može da spase. Ako je car Izrailjev, neka siđe sad s krsta, pa ćemo vjerovati u njega.
43. Uzdao se u Boga, neka ga izbavi sad, ako mu je po volji; jer govoraše: Ja sam Sin Božiji.
44. Tako isto i razbojnici raspeti s njim rugahu mu se.
45. A od šestoga časa bi tama po svoj zemlji do časa devetoga.
46. A oko devetoga časa, povika Isus iz svega glasa govoreći: Ili, Ili, lima savahtani? To jest: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
47. A neki od onih što stajahu ondje čuvši to govorahu: Ovaj zove Iliju.
48. I odmah otrča jedan od njih te uze sunđer, i napuni octa, pa natače na trsku, te ga pojaše.
49. A ostali govorahu: Ostavi da vidimo hoće li doći Ilija da ga izbavi.
50. A Isus opet povika iz svega glasa, i ispusti duh.
51. I gle, zavjesa hrama razdrije se na dvoje, od gornjega kraja do donjega; i zemlja se potrese, i kamenje se raspade;
52. I grobovi se otvoriše, i ustadoše mnoga tijela svetih koji su pomrli;
53. I izišavši iz grobova po vaskrsenju njegovu, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima.
54. A kapetan i koji s njim čuvahu Isusa, vidjevši da se zemlja trese i šta bi, uplašiše se vrlo govoreći: Zaista ovaj bijaše Sin Božiji.
55. I ondje bijahu i gledahu izdaleka mnoge žene koje su išle za Isusom iz Galileje i služile mu.
56. Među kojima bijaše Marija Magdalina i Marija, mati Jakovljeva i Josijina, i mati sinova Zevedejevih.
57. A kad bi uveče, dođe čovjek bogat iz Arimateje, po imenu Josif, koji je takođe bio učenik Isusov.
58. Ovaj pristupivši Pilatu zamoli za tijelo Isusovo. Tada Pilat zapovjedi da mu dadu tijelo.
59. I uzevši Josif  tijelo, zavi ga u platno čisto.
60. I stavi ga u svoj novi grob što je bio isjekao u kamenu; i navalivši veliki kamen na vrata od groba, otide.
61. A onđe bijaše Marija Magdalina i druga Marija, koje sjeđahu prema grobu.

Календар и молитвеник

Преузмите нашу апликацију
 en badge web generic

Пратите нас на

youtube 2433301 128041282b58cf85ddaf5d28df96ed91de98