Lični stav: kratki intervju za VOMINFO Jelena Marković

VOMINFO: Kako gledate na događaje u CPC?

Događaji u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi koji su, na moju žalost aktuelni i zabrinjavaju svakog iskrenog i časnog Crnogorca i Crnogorku, bez obzira da li su upoznati sa istorijom i tradicijom naše svete crkve. Za to stanje nesumljivo je zaslužno prethodno višedecenijsko zanemarivanje i diskriminacija ove autentične crnogoske vjerske zajednice većinskog pravoslavnog stanovništva. Naravno, tome su uveliko doprinijeli uticaji koji dolaze iz Crkve Srbije, odnosno Mitropolije crnogorsko-primorske. U prilog toj tvrdnji napominjem i podśećam da su čak pokušali da izvrše uticaj na rusku crkvu, da preprave autentični crkveni diptih, da se Crnogorska pravoslavna crkva izbriše sa spiska autokefalnih crkava. Ovo ilustruje razmjere tog malignog, zlonamjernog uticaja, a sve u cilju negiranja naše istorije i njenog prisvajanja, odnosno negiranja našeg naroda, odnosno postojanja crnogorske nacije i postojanja naše nezavisne crnogorske države. Sa iste adrese u kontinuitetu čine sve kako bi urušili ovu instituciju koja je kao temelj crnogorske državnosti obnovljena u jako teškim vremenima i koja je uspjela da probudi crnogorski otpor i nasušnu potrebu crnogorskog naroda za obnovom svoje Crnogorske crkve i države. 

Važno je dodati da Crnogorska pravoslavna crkva ne samo da je postojala nego je već bila i međunarodno priznata, odnosno bila autokefalna i u vremenu dok nije bilo ni pomena o Pećkoj patrijaršiji, pa nije ni mogla biti pod jurisdikcijom te patrijaršije koju je turski Sultan formirao godinama kasnije, a ne kako neki istoričari bez ikakvih dokaza tvrde. Upravo zbog toga je bilo važno da se prepravi drevni crkveni diptih i CPC izbriše sa spiska autokefalnih crkava, ali na svu sreću, ozbiljne crkvene institucije ne falsifikuju istorijske činjenice i dokumente i ta zamisao sada počivšeg Amfilohija Radovića, se nije ostvarila.

U vrijeme naše crnogorske vladarske dinastije Crnojevića, kada se i formirao Opštecrnogorski zbor, narod i glavari među sobom birali su najuglednijeg među sobom – ”prvog među prvijema”. Upravo na isti takav način, na Lučindan 31. Oktobra 1993 godine na Cetinju, ispred dvorca Kralja Nikole I Petrovića Njegoša, pod otvorenim nebom, na tradicionalan način, Crnogorci su izabrali svog crkvenog poglavara, gospodina Antonija Abramovića. Nakon smrti njegove, Crnogorci su ponovo 6. Januara 1997 godine izabrali novog  poglavara Crnogorske pravoslavne crkve za mitropolita, Mihaila Dedeića.

Trenutni problemi i iznošenje iz unutrašnjih tokova djelovanja u javnost, opominju, upozoravaju na kulminaciju krize i novi način malignog djelovanja spoljnih faktora na podrivanje iznutra. Ovo poziva na što prije rješavanje duboke institucionalne krize koja je uzdrmala javnost i sve kojima je Crnogorska pravoslavna crkva svetinja. Tako da sa žaljenjem i gorkim ośećajem gledam na te događaje, jer je to trebala biti snažna istitucija koja bi svakako doprinijela jačanju naše države. Ali na žalost nije se to htjelo prepoznati od bivše vlasti, godinama je zanemarivana kao važan državotvorni faktor, što je išlo do razmjera njene diskriminacije kao vjerske zajednice, tako da vidimo rezultate takvog djelovanja. Nažalost, sve to ide samo na ruku njenim i našim negatorima.

Treba jasno reći, da je glavni uzrok svega ovoga što se dešava, loš odnos bivše vlasti prema Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i prije, a posebno poslije referenduma i to je ključ problema!

Na isti način vidim i odgovornost za stanje u kome se nalazi i država. Pogrešno je vođen proces još od referenduma, koji je trebao značiti preokret i jačanje institucija. Umjesto da su vodilja bili vrsni intelektualci, koji su u objavljenim knjigama i publikacijama dali veliki doprinos i snažan zamajac osvjetljavanju naše istorije i kulture, bivša vlast je sve njih marginalizovala i nije dozvolila da budu na pozicijama sa kojih su mogli jače, bolje, brže i više  doprinijeti razvoju društva, a školstva prvenstveno, strateški i dugoročno, vizionarski, nego su ta mjesta povjeravana modelima sličnim uvezenoj ,,Ministarki četvororučici”, odnosno kadru vrlo sličnom njoj. 

Prvo je treblo obrazovati našu đecu o stvarnoj i istinitoj istoriji svoje države, a udžbenici su do dana današnjeg puni izmišljenih i netačnih informacija. I ne samo đecu, bilo je potrebno i odraslom stanovništvu, koje je godinama obrazovano na tuđi način i u tuđem interesu, povratiti patriotski osjećaj prema svome, koje nema ništa protiv komšija i njihove istorije. 

Ja sam, na primjer, profesorica crnogorskog jezika, i śeđela sam kući bez posla i šanse da doprinesem ovom društvu, i do današnjeg dana nijesam dobila priliku za radnim angažovanjem, ne samo u struci, nego niđe. Ne želim da svodim na lično, ali moj primjer, kao mnogih drugih mladih ljudi, samo govori kakav odnos je imala bivša vlast prema većini intelektualaca i iskrenih rodoljuba. Baš tako, na isti način je zanemarena naša sveta Crnogorska pravoslavna crkva. Sva moguća podrška i materijalna čak, koja nije bila ni potrebna, pružana je tuđoj crkvi, dok su dobijali poruke ”da se sami snađu”. E to je bila čista diskriminacija. Jer je definicija diskriminacije – nejednako postupanje pod istim uslovima ili jednako postupanje pod različitim uslovima. Koristeći benefite našeg cjelokupnog istorijskog i kulturnog nasljeđa crkva Srbije nesumljivo nije bila u istom materjalnom i svakom drugom položaju kao i naša Crnogorska crkva, pa nijesu imali niti iste potrebe niti iste prilike za razvoj. A opet, Crkva Srbije je dobijala neuporedivo više podrške, svake vrste, da ne pominjemo, izdvajanja iz državnog budžeta, zlatna zvona i mnoge druge stvari. 

Propratimo li ko su bili ljudi na visokim funckijama tri decenije unazad, koji su ljubili skute Anfilohija Radovića i činili sve da se okupacija Crne Gore od strane Crkve Srbije nesmetano odvija. Priznali ili ne, ali iz ovih razloga je naša crkva i država u stanju u kome jeste danas. Sve je urađeno da se ovoj sadašnjoj vlasti pripremio teren, tako da je bilo lakše i brže djelovati na uništenju Crnogorske pravoslavne crkve, što se i radi, a i devastirali su već za ove tri godine sve crnogorske institucije.
Za uništenje Crnogorske crkve dovoljno je reći angažovanje premijera Dritana Abazovića koji je potpisivanjem TU predao svo naše crkveno i kulturno blago tuđoj crkvi Srbije. To sve govori o kakvoj se snazi radi da bi se potkopali temelji CPC i Crne Gore!

VOMINFO: Kako riješiti nastalu situaciju?

Sveti Sinod CPC treba da zaśeda i donese zdrave i pravične odluke i riješe ovo pitanje. Ako to izostane, onda, kako to tradicija nalaže, treba organizovati Opštecrnogorski zbor, za rješavanje problema i prevazilaženje ovako teške situacije unutar CPC, i to pod hitno, odmah početkom septembra na trgu na Cetinju.

Ne mislim da je postojanje same države Crne Gore danas ugroženo, jer su sami njeni negatori shvatili njen značaj i za njihove sopstvene interese. Međutim, kakva će to država biti śutra, zavisi i od nas suverenista i patriota.  Sada je, smatram, potrebno zbiti redove i brzo reagovati da se Crnogorska crkva kao institucija od najvećeg značaja spašava i vrati na pravi put. Treba okupiti suverenističke partije kao i angažovane intelektualce patriote i brzo i organizovano djelovati za spas Crnogorske pravoslavne crkve.

Preuzeto sa: Ekskluzivno za VOMINFO: Crnogorski intelektualci o dešavanjima u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi - Voice of Montenegro

Nakon posljednjeg reagovanja Crnogorske pravoslavne crkve, oglasio se i vladika Boris Bojović.

On se osvrnuo na optužbe koje su iz CPC iznijeli na njegov račun.

"Punih 25 godina služim i doprinosim Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Došao sam sa 16 godina, predano sam radio i učio, uz puno lične i porodične žrtve", istakao je on.

Naglašava kako to o njemu znaju svi koji ga poznaju.

"Crnogorska pravoslavna crkva nije ničija prćija ni svojina, već crkva svih naših vjernika i takva će ostati", naglasio je.

Preuzeto sa: Vladika Boris: Punih 25 godina sam u CPC, ona nije ničija svojina, već crkva svih naših vjernika (portalanalitika.me)

Kratki intervju: Doktorand teorije umjetnosti Ana Pejović

VOMINFO: Kako gledate na događaje u CPC?

Najveći moralni i duhovni element crnogorskog naroda predstavljala je i predstavlja njegova Crkva. Kao simbol hristoljublja i zavijetne riječi, stradalništva za „krst časni i slobodu svetu“  Crnogorska pravoslavna crkva u svom viševjekovnom autokefalnom statusu koji je postojao i prije, a posebno nakon ukidanja Pećke patrijaršije 1766.godine, predstavljala je kičmu crnogorske državnosti. Krvavim bijelim terorom sprovedenim od strane vojske i žandarmerije srbijanskog prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića u kojem je zvijerski ubijeno preko devet hiljada (devet hiljada) Crnogoraca i Crnogorki, faktički od 1918. a službeno 1920. godine CPC gubi svoju kanonski uspostavljenu autokefalnost i biva pripojena Crkvi Srbije. O priznanju autokefalnosti CPC od strane Vaseljenskog patrijarha svjedoči službeni dokument Sintagma (Katalog autokefalnih pravoslavnih crkava) objavljen u Atini 1855.godine, odobren od Carigradske patrijaršije, u kojem se pod rednim brojem 9 navodi Crnogorska pravoslavna crkva.

Zbog velikog broja neupućenih građana i građanki naše države, jer se o ovom važnom segmentu crnogorske državnosti skoro i nije učilo u školama, moram napomenuti i nepobitnu činjenicu da je nakon donošenja Ustava Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori 1903. godine, već sljedeće 1904. godine CPC imala svoj Sveti Sinod (imale su ga samo autokefalne crkve), a status naše Svete Crkve regulisan je državnim Ustavom Knjaževine Crne Gore 21. decembra 1905. godine.

CPC je kao važan temelj nacionalne samospoznaje obnovljena 1990. godine a za njenog poglavara izabran je Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorski, dotadašnji vikarni episkop Antonije Abramović. O njegovoj duhovnoj uzvišenosti i posvećenosti iskonskom dobru, pravici, dobročinstvu, pravdoljublju, hrabrosti, gostoprimstvu i najplemenitijim moralnim pregnućima jednog duhovnika, najbolje svjedoče dvije činjenice, prva je bijes srpskog klira zbog nemogućnosti da ga bilo čime kompromituju, a druga vječnost lika i dijela ovog bogougodnog arhipastira crnogorskog među vjernicima i poštovaocima CPC koja ne jenjava ni nakon skoro tri decenije od njegovog upokojenja.

VOMINFO: Kako riješiti nastalu situaciju?

Ova nemila dešavanja u našoj Svetoj Crkvi kojima svjedočimo kroz medijska obraćanja samo su dio duboke krize uzrokovane uplitanjem stranih službi i nekopententnih pojednaca u samu organizaciju, djelovanje i postojanje CPC. Dvije najvažnije podumente crnogorske državnosti bile su i ostale crnogorski jezik i Crnogorska crkva. Krvničko nasrtanje na FCJK od strane „avgustovskih oslobodilaca“ i otvoreni pokušaj gašenja ove institucije odbranjeni su dostojanstvom, intelektom i hrabrošću profesora, saradnika i studenata kako to i dolikuje međunarodno priznatoj naučnoj ustanovi koja čuva crnogorsko „slovo obodsko“ od srbijanskih kleptomana i mitomana. Sačuvaće narod crnogorski i svoju viševjekovnu Crkvu od dvostrukog opasnog i poražavajućeg nasrtaja, onog spoljašnjeg koji su započeli opskurni agenti tuđih država i njihovih tajnih službi, ali i od onog unutrašnjeg koji predvode nedostojnici trona Petrovoga. Uprljana bijela kamilavka Crnogorske pravoslavne crkve zasijaće iskonom svetosti i svijetlosti koju su uzaludno pokušavali ugasiti mnogi politički, crkveni i neznaveni antihristi, koristeći najogavnije metode podmetanja, špijuniranja i nipodaštavanja naše Svete Kuće.

Postoji kod Crnogoraca i Crnogorki nešto iznad smrti što se čašću neumrlom zove, a to je čojstvo i crnogorstvo, autohtoni dar božanskog arhanđela koji nam je i precima, a i nama samima, čak i u najtežim trenucima opstanka, davao snagu da časno izdržimo i podnesemo sve zle udese sudbine i uzdignemo slavu zemlje i naroda na raznim linijama vatre uvijek pobjeđujući Sotonu i njegove sluge.

Opštecrnogorski zbor je neotuđivo pravo crnogorskog naroda na kojem su se vjekovima smjenjivali i birali mitropoliti CPC. U to ime glas naroda crnogorskog će se morati čuti i dostojanstveno poručiti da „nove nužde rađu nove sile“ jer još ima glava kojima basta čast predaka sačuvati.

Kao potomak viševjekovne nasljedstvene porodične tradicije, u kojoj su muške glave časno nosile krst i mantiju CPC, i koji su bili savremenici vladike Danila i vladika i vladara Sv.Perta Cetinjskoga i Njegoša, još od doseljenja popa Mijajla sa Čeva u Komane 1620.godine,glasno poručujem da je svijetlost krsta CPC nemoguće zaśeniti, a kamoli ugasiti.  

Preuzeto sa: Ekskluzivno za VOMINFO: Crnogorski intelektualci o dešavanjima u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi - Voice of Montenegro

Kratki intervju: Milenko A. Perović – Predśednik crnogorskog PEN centra

VOMINFO: Kako gledate na događaje u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi?

Perović: CPC se nalazi u dubokoj institucionalnoj krizi. Ona se ogleda u cijelom nizu činjenica koje su osnova za vrlo dugačku listu teških, ali argumentovanih optužbi na njegov račun u pogledu toga kako vodi instituciju Crkve i kakve to nesagledivo štetne posljedica ima po njen rad, čak i sâmo njeno postojanje. S otvorenim, vrlo uvjerljivim i dobro potkrijepljenim optužbama na račun mitropolita javno su istupili vladika Boris i vladika Simeon.

Među njihovim optužbama svakako je najvažnija ona koja otkriva da mitropolit Mihailo – protivno Ustavu CPC – autokratski rukovodi institucijom i tako joj nanosi ogromnu štetu, gurajući je na rub propasti. Mitropolit je potpuno zakočio i onemogućio djelovanje Sinoda i drugih crkvenih organa. Bagatelisao je kritičko mišljenje svještenstva i većine crkvenih odbora u pogledu njegovog rada te tako u Crkvi storio svojevrsni „režim lične vlasti.“

​Zbog toga, do punog izražaja došle su sve osnovne slabosti koje je u rukovođenju Crkvom mitropolit Mihailo pokazivao od kada je stupio na tu visoku dužnost. On nije imao viziju instuticionalne izgradnje CPC u krajnje teškim istorijskim uslovima. Nije se odlučno borio da CPC zauzme u crnogorskom društvu mjesto koje joj po istorijskoj istini i pravdi pripada. Što je njegova dezorijentacija u vođenju Crkve bila sve vidljivija – ne samo u njoj, nego i u javnosti Crne Gore – to je bile snažnije njegovo htijenje za autokratskom vlašću i okruživanjem ljudima koji ne misle dobro ni njemu ni Crkvi. Na ovaj način, on je Crkvu doveo u stanje ozbiljne paralize njenog rada. Doveo je i do ozbiljnog ugrožavanja njenog ugleda, na radost jakih i opakih neprijatelja CPC, crnogorske nacije i države crnogorske.

VOMINFO: Kako riješiti nastalu situaciju?

Perović: Paradoksalna je posljedica krajnje štetnog rada mitropolita Mihaila u tome da je on blokadom Sinoda i svih crkvenih instituta, blokirao svaki legalni ustavni mehanizam da pred Sinodom i svještenstvom bude pozvan na odgovornost. Blokirao je i svaku legalnu mogućnost da većinskom voljom ljudi koji čine Crkvi i svih njenih vjernika i poštovalaca bude oslobođen dužnosti mitropolita. Besmisleno je, stoga, u ime legalnosti i legitimnosti otvaranja pitanja daljnjeg povjerenja mitropolitu tražiti da se sazove „Sinod u proširenom sastavu.“ Takav institut ne postoji u Ustavu CPC. Kad bi i postojao, mitropolit Mihailo bi ga svakako blokirao.

​Isto tako, zahtjevi da se sačeka s otvaranjem toga pitanja, da se traže neki nemogući načini njegovog rješavanja te raspirivanje strahova da može doći do ozbiljnog raskola u CPC nemaju nikakvog smisla. CPC je napadnuta spolja i iznutra. Mnogi snuju da je unište. 

Zato sva „pomiriteljska“ razmišljanja liče na situaciju vijećanja putnika na brodu koji se opasno navio i kome prijeti potonuće zahvaljujući krajnje lošem, neodlučnom i nekompetentnom radu kapetana. Takvi su ošamućeni putnici stigli do „ideje“ da zamole kapetana da samoga sebe smijeni ili da sazove brodski oficirski kor koji će ga smijeniti uz njegovu saglasnost i sve to „radi mira u kući.“ Odista, takav se mir može postići na dnu mora ili okeana!  

​Izvjesno, mitropolit Mihailo je zaslužio da bude oslobođen dužnosti mitropolita i da bude poslan u mirovinu sa svim privilegijama koje pripadaju njegovom zvanju. Ako je on sam zakočio mehanizam legalnosti takve odluke, nije mogao zakočiti instancu njene višelegitimnosti. U crnogorskoj tradiciji postoji institut s najvišom legitimnošću odlučivanja koji je u svim svjetovnim i crkvenim pitanjima odlučivao vijekovima, još od vremena Crnojevića. Taj institut je Opštecrnogorski zbor!

​Njegova je legitimnost oživljena kada je obnovljena Crnogorska prvoslavna crkva. Opštecrnogorski zbor je za prvoga mitropolita izabrao Antonija Abramovića. Mihaila Dedeića je, takođe, da dužnost mitrpolitita CPC izabrao Opštecrnogorski zbor! On ga je izabrao, on ga može i razriješiti! Koliko je legitimnosti bilo kad ga je izabrao, toliko legitimnosti ima u mogućnosti i da ga razriješi!

​Jedini izlaz iz postojeće situacije u CPC je organizacija Opštecrnogorskog zbora, razrješenje mitropolita Mihaila i izbor novoga mitropolita iz reda sadašnjih vladika CPC.

​Oni koji tvrde da bi takav izbor novoga mitropolita bio pučistički, u osnovi ne znaju šta govore! Valjalo bi ih uputiti da prostudiraju istoriju Crnogorske pravoslavne crkve i saznaju koliko se puta desilo da Opštecrnogorski zbor smijeni vladiku i na njegovo mjesto izabere drugoga vladiku! Kada je obnovljena CPC i za njenog mitropolita bio izabran Antonije Abramović, to je takođe – sa stanovišta klera Crkve Srbije koja je uzurpirala cjekukupno crnogorsko pravoslavjo sakralno nasljeđe – bio svojevrsni „puč“!

​U svakoj stvari koja se tiče CPC kriterij razmišljanja i odlučivanja mora biti određen pitanjem šta je u njenom strateškom interesu, šta je u interesu crnogorske nacije i države crnogorske. A ovđe i sada je interes da CPC dobije novoga energičnog mitropolita koji će biti sposoban da od Crkve načini serioznu instituciju i da je usmjeri da povrati sve ono što joj istorijski pripada!

Preuzeto sa: Ekskluzivno za VOMINFO: Crnogorski intelektualci o dešavanjima u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi - Voice of Montenegro

SVIMA KOJI SLAVITE, ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI !!! 

Proslavljanje Svetog Ilije je duboko ukorijenjeno u tradiciju crnogorskog naroda. Ilija je bio jevrejski prorok iz 9. vijeka p. n. e. Pominje se u Talmudu, Starom i Novom zavjetu i Kuranu.

Sveti Prorok Ilija, čudotvorac, Bogovidac, revnitelj vjere Božije. Sveti Ilija bio je od plemena Aronova iz grada Tesvita, zbog čega se naziva Tesvićanin. Kada se Ilija rodio, njegov otac Sabah je vidio oko njega anđele koji ga povijaju ognjem i hrane plamenom, što je bilo predkazanje Ilijine bogodane sile ognjene.  Mladost je proveo je u molitvi i mislima ka Bogu, mir je često nalazio u pustinji, i u tišini razmišljao i molio se.

U to vrijeme carstvo jevrejsko bijaše razdijeljeno na dva nejednaka dijela: carstvo Judino obuhvatajući samo dva plemena, Judino i Venijaminovo, sa prijestonicom u Jerusalimu, i carstvo Izrailjevo obuhvatajući ostalih 10 plemena sa prijestonicom u Samariji. Prvim carstvom su vladali potomci Solomonovi, a drugim carstvom potomci Jerovoama, sluge Solomonova.

Najveći sukob Sveti Ilija imaše sa Izrailjskim carem Ahavom i njegovom ženom Jezaveljom. Jer ovi se klanjahu idolima i odvraćahu narod da služi Bogu jedinome. Pri tom još Jezavelja nagovori muža te podiže hram Sirijskome Bogu Vaalu, i odredi mnoge žrečeve da služe pri tom hramu. Velikim čudima Ilija dokaza silu i vlast Božiju: on zatvori nebo, te ne bi kiše tri ipo godine, spusti oganj s neba i zapali žrtvu Bogu svome, dok žrečevi Vaalovi to ne mogoše učinjeti, svede kišu s neba molitvom svojom, čudesno umnoži brašno i ulje u kući udovice u Sarepti i vaskrse joj umrlog sina, proreče Ahavu, da će mu psi krv lizati, i Jezavelji, da će je psi rastrgnuti, što se i desi i druga mnoga čuda učini i događaje proreče. Na Horivu razgovaraše s Bogom i ču glas Božiji u tihom svijetlom povjetarcu. Pred smrt uze Jeliseja i odredi ga za nasljednika u proročkom zvanju, svojim ogrtačem presiječe vodu u Jordanu i najzad bi uzet na nebo u ognjenim kolima sa ognjenim konjima. Na Tavoru javio se zajedno s Mojsejem Gospodu našem Isusu Hristu. Pred kraj svijeta opet će se Ilija javiti, da suzbije silu Antihristovu. (Otkr. 11)

Činio je čuda kroz koja je Bog pokazivao Jevrejima svoju pravednost. Proroci su isticali etičke vrijednosti religije, u kojoj nijesu važni ritual i ceremonija, a čija suština je u tome da ljudi budu u duši pravedni. Svojim radom proroci su spremili put nastanku hrišćanstva. To su bili mudraci i narodni učitelji.

Po kazivanju sveti Ilija je bio među prorocima koji su se na Tavoru poklonili Isusu Hristu na dan Preobraženja Gospodnjeg, kada se javio svojim učenicima sa poukama nove vjere, pa se zato lik Svetog Ilije slika na preobraženskim prazničnim ikonama.