Nakon posljednjeg reagovanja Crnogorske pravoslavne crkve, oglasio se i vladika Boris Bojović.

On se osvrnuo na optužbe koje su iz CPC iznijeli na njegov račun.

"Punih 25 godina služim i doprinosim Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Došao sam sa 16 godina, predano sam radio i učio, uz puno lične i porodične žrtve", istakao je on.

Naglašava kako to o njemu znaju svi koji ga poznaju.

"Crnogorska pravoslavna crkva nije ničija prćija ni svojina, već crkva svih naših vjernika i takva će ostati", naglasio je.

Preuzeto sa: Vladika Boris: Punih 25 godina sam u CPC, ona nije ničija svojina, već crkva svih naših vjernika (portalanalitika.me)

Kratki intervju: Doktorand teorije umjetnosti Ana Pejović

VOMINFO: Kako gledate na događaje u CPC?

Najveći moralni i duhovni element crnogorskog naroda predstavljala je i predstavlja njegova Crkva. Kao simbol hristoljublja i zavijetne riječi, stradalništva za „krst časni i slobodu svetu“  Crnogorska pravoslavna crkva u svom viševjekovnom autokefalnom statusu koji je postojao i prije, a posebno nakon ukidanja Pećke patrijaršije 1766.godine, predstavljala je kičmu crnogorske državnosti. Krvavim bijelim terorom sprovedenim od strane vojske i žandarmerije srbijanskog prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića u kojem je zvijerski ubijeno preko devet hiljada (devet hiljada) Crnogoraca i Crnogorki, faktički od 1918. a službeno 1920. godine CPC gubi svoju kanonski uspostavljenu autokefalnost i biva pripojena Crkvi Srbije. O priznanju autokefalnosti CPC od strane Vaseljenskog patrijarha svjedoči službeni dokument Sintagma (Katalog autokefalnih pravoslavnih crkava) objavljen u Atini 1855.godine, odobren od Carigradske patrijaršije, u kojem se pod rednim brojem 9 navodi Crnogorska pravoslavna crkva.

Zbog velikog broja neupućenih građana i građanki naše države, jer se o ovom važnom segmentu crnogorske državnosti skoro i nije učilo u školama, moram napomenuti i nepobitnu činjenicu da je nakon donošenja Ustava Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori 1903. godine, već sljedeće 1904. godine CPC imala svoj Sveti Sinod (imale su ga samo autokefalne crkve), a status naše Svete Crkve regulisan je državnim Ustavom Knjaževine Crne Gore 21. decembra 1905. godine.

CPC je kao važan temelj nacionalne samospoznaje obnovljena 1990. godine a za njenog poglavara izabran je Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorski, dotadašnji vikarni episkop Antonije Abramović. O njegovoj duhovnoj uzvišenosti i posvećenosti iskonskom dobru, pravici, dobročinstvu, pravdoljublju, hrabrosti, gostoprimstvu i najplemenitijim moralnim pregnućima jednog duhovnika, najbolje svjedoče dvije činjenice, prva je bijes srpskog klira zbog nemogućnosti da ga bilo čime kompromituju, a druga vječnost lika i dijela ovog bogougodnog arhipastira crnogorskog među vjernicima i poštovaocima CPC koja ne jenjava ni nakon skoro tri decenije od njegovog upokojenja.

VOMINFO: Kako riješiti nastalu situaciju?

Ova nemila dešavanja u našoj Svetoj Crkvi kojima svjedočimo kroz medijska obraćanja samo su dio duboke krize uzrokovane uplitanjem stranih službi i nekopententnih pojednaca u samu organizaciju, djelovanje i postojanje CPC. Dvije najvažnije podumente crnogorske državnosti bile su i ostale crnogorski jezik i Crnogorska crkva. Krvničko nasrtanje na FCJK od strane „avgustovskih oslobodilaca“ i otvoreni pokušaj gašenja ove institucije odbranjeni su dostojanstvom, intelektom i hrabrošću profesora, saradnika i studenata kako to i dolikuje međunarodno priznatoj naučnoj ustanovi koja čuva crnogorsko „slovo obodsko“ od srbijanskih kleptomana i mitomana. Sačuvaće narod crnogorski i svoju viševjekovnu Crkvu od dvostrukog opasnog i poražavajućeg nasrtaja, onog spoljašnjeg koji su započeli opskurni agenti tuđih država i njihovih tajnih službi, ali i od onog unutrašnjeg koji predvode nedostojnici trona Petrovoga. Uprljana bijela kamilavka Crnogorske pravoslavne crkve zasijaće iskonom svetosti i svijetlosti koju su uzaludno pokušavali ugasiti mnogi politički, crkveni i neznaveni antihristi, koristeći najogavnije metode podmetanja, špijuniranja i nipodaštavanja naše Svete Kuće.

Postoji kod Crnogoraca i Crnogorki nešto iznad smrti što se čašću neumrlom zove, a to je čojstvo i crnogorstvo, autohtoni dar božanskog arhanđela koji nam je i precima, a i nama samima, čak i u najtežim trenucima opstanka, davao snagu da časno izdržimo i podnesemo sve zle udese sudbine i uzdignemo slavu zemlje i naroda na raznim linijama vatre uvijek pobjeđujući Sotonu i njegove sluge.

Opštecrnogorski zbor je neotuđivo pravo crnogorskog naroda na kojem su se vjekovima smjenjivali i birali mitropoliti CPC. U to ime glas naroda crnogorskog će se morati čuti i dostojanstveno poručiti da „nove nužde rađu nove sile“ jer još ima glava kojima basta čast predaka sačuvati.

Kao potomak viševjekovne nasljedstvene porodične tradicije, u kojoj su muške glave časno nosile krst i mantiju CPC, i koji su bili savremenici vladike Danila i vladika i vladara Sv.Perta Cetinjskoga i Njegoša, još od doseljenja popa Mijajla sa Čeva u Komane 1620.godine,glasno poručujem da je svijetlost krsta CPC nemoguće zaśeniti, a kamoli ugasiti.  

Preuzeto sa: Ekskluzivno za VOMINFO: Crnogorski intelektualci o dešavanjima u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi - Voice of Montenegro

Kratki intervju: Milenko A. Perović – Predśednik crnogorskog PEN centra

VOMINFO: Kako gledate na događaje u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi?

Perović: CPC se nalazi u dubokoj institucionalnoj krizi. Ona se ogleda u cijelom nizu činjenica koje su osnova za vrlo dugačku listu teških, ali argumentovanih optužbi na njegov račun u pogledu toga kako vodi instituciju Crkve i kakve to nesagledivo štetne posljedica ima po njen rad, čak i sâmo njeno postojanje. S otvorenim, vrlo uvjerljivim i dobro potkrijepljenim optužbama na račun mitropolita javno su istupili vladika Boris i vladika Simeon.

Među njihovim optužbama svakako je najvažnija ona koja otkriva da mitropolit Mihailo – protivno Ustavu CPC – autokratski rukovodi institucijom i tako joj nanosi ogromnu štetu, gurajući je na rub propasti. Mitropolit je potpuno zakočio i onemogućio djelovanje Sinoda i drugih crkvenih organa. Bagatelisao je kritičko mišljenje svještenstva i većine crkvenih odbora u pogledu njegovog rada te tako u Crkvi storio svojevrsni „režim lične vlasti.“

​Zbog toga, do punog izražaja došle su sve osnovne slabosti koje je u rukovođenju Crkvom mitropolit Mihailo pokazivao od kada je stupio na tu visoku dužnost. On nije imao viziju instuticionalne izgradnje CPC u krajnje teškim istorijskim uslovima. Nije se odlučno borio da CPC zauzme u crnogorskom društvu mjesto koje joj po istorijskoj istini i pravdi pripada. Što je njegova dezorijentacija u vođenju Crkve bila sve vidljivija – ne samo u njoj, nego i u javnosti Crne Gore – to je bile snažnije njegovo htijenje za autokratskom vlašću i okruživanjem ljudima koji ne misle dobro ni njemu ni Crkvi. Na ovaj način, on je Crkvu doveo u stanje ozbiljne paralize njenog rada. Doveo je i do ozbiljnog ugrožavanja njenog ugleda, na radost jakih i opakih neprijatelja CPC, crnogorske nacije i države crnogorske.

VOMINFO: Kako riješiti nastalu situaciju?

Perović: Paradoksalna je posljedica krajnje štetnog rada mitropolita Mihaila u tome da je on blokadom Sinoda i svih crkvenih instituta, blokirao svaki legalni ustavni mehanizam da pred Sinodom i svještenstvom bude pozvan na odgovornost. Blokirao je i svaku legalnu mogućnost da većinskom voljom ljudi koji čine Crkvi i svih njenih vjernika i poštovalaca bude oslobođen dužnosti mitropolita. Besmisleno je, stoga, u ime legalnosti i legitimnosti otvaranja pitanja daljnjeg povjerenja mitropolitu tražiti da se sazove „Sinod u proširenom sastavu.“ Takav institut ne postoji u Ustavu CPC. Kad bi i postojao, mitropolit Mihailo bi ga svakako blokirao.

​Isto tako, zahtjevi da se sačeka s otvaranjem toga pitanja, da se traže neki nemogući načini njegovog rješavanja te raspirivanje strahova da može doći do ozbiljnog raskola u CPC nemaju nikakvog smisla. CPC je napadnuta spolja i iznutra. Mnogi snuju da je unište. 

Zato sva „pomiriteljska“ razmišljanja liče na situaciju vijećanja putnika na brodu koji se opasno navio i kome prijeti potonuće zahvaljujući krajnje lošem, neodlučnom i nekompetentnom radu kapetana. Takvi su ošamućeni putnici stigli do „ideje“ da zamole kapetana da samoga sebe smijeni ili da sazove brodski oficirski kor koji će ga smijeniti uz njegovu saglasnost i sve to „radi mira u kući.“ Odista, takav se mir može postići na dnu mora ili okeana!  

​Izvjesno, mitropolit Mihailo je zaslužio da bude oslobođen dužnosti mitropolita i da bude poslan u mirovinu sa svim privilegijama koje pripadaju njegovom zvanju. Ako je on sam zakočio mehanizam legalnosti takve odluke, nije mogao zakočiti instancu njene višelegitimnosti. U crnogorskoj tradiciji postoji institut s najvišom legitimnošću odlučivanja koji je u svim svjetovnim i crkvenim pitanjima odlučivao vijekovima, još od vremena Crnojevića. Taj institut je Opštecrnogorski zbor!

​Njegova je legitimnost oživljena kada je obnovljena Crnogorska prvoslavna crkva. Opštecrnogorski zbor je za prvoga mitropolita izabrao Antonija Abramovića. Mihaila Dedeića je, takođe, da dužnost mitrpolitita CPC izabrao Opštecrnogorski zbor! On ga je izabrao, on ga može i razriješiti! Koliko je legitimnosti bilo kad ga je izabrao, toliko legitimnosti ima u mogućnosti i da ga razriješi!

​Jedini izlaz iz postojeće situacije u CPC je organizacija Opštecrnogorskog zbora, razrješenje mitropolita Mihaila i izbor novoga mitropolita iz reda sadašnjih vladika CPC.

​Oni koji tvrde da bi takav izbor novoga mitropolita bio pučistički, u osnovi ne znaju šta govore! Valjalo bi ih uputiti da prostudiraju istoriju Crnogorske pravoslavne crkve i saznaju koliko se puta desilo da Opštecrnogorski zbor smijeni vladiku i na njegovo mjesto izabere drugoga vladiku! Kada je obnovljena CPC i za njenog mitropolita bio izabran Antonije Abramović, to je takođe – sa stanovišta klera Crkve Srbije koja je uzurpirala cjekukupno crnogorsko pravoslavjo sakralno nasljeđe – bio svojevrsni „puč“!

​U svakoj stvari koja se tiče CPC kriterij razmišljanja i odlučivanja mora biti određen pitanjem šta je u njenom strateškom interesu, šta je u interesu crnogorske nacije i države crnogorske. A ovđe i sada je interes da CPC dobije novoga energičnog mitropolita koji će biti sposoban da od Crkve načini serioznu instituciju i da je usmjeri da povrati sve ono što joj istorijski pripada!

Preuzeto sa: Ekskluzivno za VOMINFO: Crnogorski intelektualci o dešavanjima u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi - Voice of Montenegro

SVIMA KOJI SLAVITE, ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI !!! 

Proslavljanje Svetog Ilije je duboko ukorijenjeno u tradiciju crnogorskog naroda. Ilija je bio jevrejski prorok iz 9. vijeka p. n. e. Pominje se u Talmudu, Starom i Novom zavjetu i Kuranu.

Sveti Prorok Ilija, čudotvorac, Bogovidac, revnitelj vjere Božije. Sveti Ilija bio je od plemena Aronova iz grada Tesvita, zbog čega se naziva Tesvićanin. Kada se Ilija rodio, njegov otac Sabah je vidio oko njega anđele koji ga povijaju ognjem i hrane plamenom, što je bilo predkazanje Ilijine bogodane sile ognjene.  Mladost je proveo je u molitvi i mislima ka Bogu, mir je često nalazio u pustinji, i u tišini razmišljao i molio se.

U to vrijeme carstvo jevrejsko bijaše razdijeljeno na dva nejednaka dijela: carstvo Judino obuhvatajući samo dva plemena, Judino i Venijaminovo, sa prijestonicom u Jerusalimu, i carstvo Izrailjevo obuhvatajući ostalih 10 plemena sa prijestonicom u Samariji. Prvim carstvom su vladali potomci Solomonovi, a drugim carstvom potomci Jerovoama, sluge Solomonova.

Najveći sukob Sveti Ilija imaše sa Izrailjskim carem Ahavom i njegovom ženom Jezaveljom. Jer ovi se klanjahu idolima i odvraćahu narod da služi Bogu jedinome. Pri tom još Jezavelja nagovori muža te podiže hram Sirijskome Bogu Vaalu, i odredi mnoge žrečeve da služe pri tom hramu. Velikim čudima Ilija dokaza silu i vlast Božiju: on zatvori nebo, te ne bi kiše tri ipo godine, spusti oganj s neba i zapali žrtvu Bogu svome, dok žrečevi Vaalovi to ne mogoše učinjeti, svede kišu s neba molitvom svojom, čudesno umnoži brašno i ulje u kući udovice u Sarepti i vaskrse joj umrlog sina, proreče Ahavu, da će mu psi krv lizati, i Jezavelji, da će je psi rastrgnuti, što se i desi i druga mnoga čuda učini i događaje proreče. Na Horivu razgovaraše s Bogom i ču glas Božiji u tihom svijetlom povjetarcu. Pred smrt uze Jeliseja i odredi ga za nasljednika u proročkom zvanju, svojim ogrtačem presiječe vodu u Jordanu i najzad bi uzet na nebo u ognjenim kolima sa ognjenim konjima. Na Tavoru javio se zajedno s Mojsejem Gospodu našem Isusu Hristu. Pred kraj svijeta opet će se Ilija javiti, da suzbije silu Antihristovu. (Otkr. 11)

Činio je čuda kroz koja je Bog pokazivao Jevrejima svoju pravednost. Proroci su isticali etičke vrijednosti religije, u kojoj nijesu važni ritual i ceremonija, a čija suština je u tome da ljudi budu u duši pravedni. Svojim radom proroci su spremili put nastanku hrišćanstva. To su bili mudraci i narodni učitelji.

Po kazivanju sveti Ilija je bio među prorocima koji su se na Tavoru poklonili Isusu Hristu na dan Preobraženja Gospodnjeg, kada se javio svojim učenicima sa poukama nove vjere, pa se zato lik Svetog Ilije slika na preobraženskim prazničnim ikonama.

Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac. Prema predanju Sveti Vasilije Ostroški rođen je u Hercegovini, u selu Mrkonjici, u Popovom Polju 28. decembra 1610. godine i kršten pod imenom Stojan. Njegov čitav život duboko povezan sa vjerom i saznanjem prvo mu je dodijelio sudbinu đaka u manastiru Zavala. Monaško ime Vasilije stekao je u trebinjskom manastiru da bi kao mlad neko vrijeme boravio i u Cetinjskom manastiru đe je po legendi došao u sukob sa tadašnjim crnogorskim mitropolitom Mardarijem. Mladi monah Vasilije pobunio se protiv pregovora sa papskim agentima oko prihvatanja Unije tj. katoličke vjere pa je, nepravedno oklevetan, morao da napušti Crnu Goru.

Inače, prvu školu hrišćanske vrline i pobožnosti mladi Stojan izučio je u svom domu. Rođen u veoma duhovnoj i pobožnoj porodici od ranih dana posvetio se postu, molitvi i crkvi. Sa najdubljom vjerom i ljubavi prema bogu odlikovao se smirenim duhom, ozbiljnošću i toplinom duše. I pored teških vremena u kojima je njegova porodica, a i čitavo društvo, živjelo mladi Stojan stekao je zvanje jednog od najsebičnijih mladih ljudi u svom kraju. Njegova prva iskušenja još u ranim danima života bila su ona koja su mu priredili otpadnici od vjere. Da bi sačuvali dijete od takvih iskušenja i približili ga pisanoj riječi i duhu roditelji su ga poveli u manastir Zavalu posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice. Pod vođstvom svoga strica Serafima mladi Stojan je u blizini knjiga i mudrih ljudi brzo upoznao duh Svetog pisma i osnovnih svjetskih nauka. U ovom dobu rodila se i njegova želja da se zamonaši.

Boraveći u manastiru Tvrdoš, u trebinjskom kraju njegova ljubav prema postu i molitvi krunisana je činom zamonašenja prilikom kojeg je dobio ime pod kojim ce biti poznat – Vasilije. Ime je odabrao kako bi se u svom duhovnom životu koji se pružao isped njega ugledao na život i podvige jerarha Vasilija Velikog. Kratko nakon zamonašenja Vasilije je stekao đakonski i sveštenički čin.

U manastiru Tvrdoš stekao je zvanje arhimandrita čime su otpočela njegova brojna putovanja prema centrima pravoslavne vjere u svijetu – polazio je na puteve prema Svetoj Gori, a nešto kasnije i prema Rusiji đe se zadržavao po nekoliko mjeseci. Sa putovanja u pravoslavne zemlje uvijek se vraćao sa bogatim i izuzetno važnim darovima za siromašne vjernike naše crkve. Knjige, odežde i novac poklanjao je crkvama i osiromašenom narodu. U tom periodu radio je i na popravljanju opustjelih i oronulih hramova, a nerijetko je i popravljao i obnavljao mnoge narodne škole. Boravio je i na Svetoj Gori koja se smatra buktinjom pravoslavne vjere i najuzvišenijeg duhovnog života. Njegovo putovanje preko Nikšića, manastira Morače, manastira Đurđevi Stupovi, i Peći bilo je hodočasničko tokom kojeg je crkvenim velikodostojnicima ali i običnom narodu govorio o stradanju naroda u Hercegovini i nasilju turske i latinske propagande. Na Svetoj Gori boravio je godinu dana i stekao veliko znanje od brojnih duhovnjaka i pustinjaka. Najveći dio vremena proveo je u manastiru Hilandaru nakon čega se uputio nazad u Peć, đe je hirotonisan za mitropolita 1638 godine. Iako je imao nepunih trideset godina zbog uzvišenosti duha i najsmjernijeg života koje jedno duhovno lice može voditi udostojen je episkopskog čina.

Po povratku u svoj kraj postao je jedan od najvećih duhovnih vođa za oslobođenje južnoslovenskih naroda. Molitvom i širenjem božije rijeci putovao je po cijelom kraju i upravo iz tog perioda datira moć njegove riječi koja je bila toliko snažna da se u narodu bilježe čudesna iscjeljenja i mladom Vasiliju počinju pripisivati brojna čudotvorstva. U ovom periodu narod ga je već držao za sveca te je i počeo dolaziti k njemu tražeći od Vasilija i pomoći i utjehe u raznim nevoljama. Svojom duhovnom poukom, pamti se, pomogao je mnogim svojim zemljacima.

Doba u kome je Vasilije živio nije bilo naklonjeno niti narodu niti crkvi koja bi ga objedinjavala u ovom kraju. Brojni ratovi koje su velike sile vodile činile su da narod ovog kraja služi za potkusurivanje ili ostvarivanje svojih interesa na ovim prostorima. Pravoslavna crkva na čelu sa velikodostojnicima kakav je bio i mitropolit Vasilije organizovala je narod i duhovno i svjetovno angažujući se i na političkom planu i polažući nade u uspjeh hrišćanskog nasuprot turskom osvajanju. Tokom ratova između Venecije i Osmanlija narod ovog kraja uspostavio je odnose sa prvima, što je za Mlečane bila dobra prilika da pokušaju ostvariti i vjerski uticaj na ovaj dio Crne Gore i Hercegovine. Mitropolit Vasilije i tadašnji patrijarh Pajsije i pored velikog pritiska papskih emisara nastojali su da svim silama očuvaju pravoslavni hrišćanski duh na ovim prostorima. Tokom ovih nastojanja, a kasnije čitavog svog života Vasilija su optuživali, udarali na njegov ugled dovodeći u pitanje njegovu vjeru i časnost obavljanja službe. Ono što neporečivo stoji to je da je svojom i političkom vještinom Vasilije uspio da očuva i narod i vjeru pod vojnim i političkim pritiscima velikih sila. Odatle i predanje u narodu o njemu kao vatrenom zaštitniku pravoslavlja i organizatoru narodnooslobodilačke borbe. Brojne oslobodilačke akcije organizovao je upravo on te emotivna vezanost ljudi nikšićkog i istočnohercegovačkog područja prema njemu ima jednu posebnu dimeniziju.

I tokom mladosti, kao i tokom teških poznih dana u kojima je morao donositi bitne odluke Vasilije je vodio smjeran usamljenički život često provodeći vrijeme osamljen u molitvi. Zbog nesuglasica sa manastirskim bratstvom i izloženosti Trebinjskog manastira Vasilije odlučuje da izabere Ostrog za svoje stalno boravište kada dobija na upravu i samu mitropoliju 1651. godine. O njegovom tačnom prelasku iz manastira Tvrdoš u Ostrog svjedoče samo predanja i priče. Po jednom od njih mitropolit Vasilije je jedno vrijeme proveo u malom selu Pope, potom neko vrijeme boravio u Milića pećini u Pješivcima, a zatim prešao u pećinu u Ostorskim Gredama đe je ranije po predanju boravio jedan isposnik – starac Isaija, i đe se nalazila mala bogomolja. Slava ovog pustinjaka već je bila velika u narodu te su Turci odmah po njegovoj smrti pronašli i na lomači spalili njegove kosti u nadi da će satrijeti duh pravoslavnog življa. Upravo iz pećine mudraca Isaije Vasilije je upravljao mitropolijom gotovo cijelih petnaest godina. U tom periodu oko sebe je počeo okupljati i druge monahe. U zavještanju iz 1666. godine mitropolit Vasilije piše da je obnovio, a ne osnovao manastir Ostrog svojim “trudom i imanjem”.

O djelatnosti mitropolita Vasilija tokom ostroškog službovanja ne zna se mnogo na osnovu pisane građe. Obnovio je Donju manastirsku crkvu u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice, kupio nekoliko imanja koja je priložio crkvi i vrijedno je radio na širenju vjere. Nešto kasnije podigao je i ukrasio crkvu Časnog i Životvornog Krsta u Ostroškoj stijeni i naredio da se živopiše. U njegovoj težnji da se Ostroška pećina pretvori u manastir koji će biti izvorište duhovnog života za narod, niko nije mogao stati na put. Tokom podizanja manastirskih cjelina Vasilije je nosio i kamenje i neprestano se molio i obavljao svoje crkvene dužnosti. Svojim radom i stvaranjem došao je u poziciju da njega i tu crkvenu imovinu štite kako najveći vjerski tako i svjetovni vladari toga vremena.

Sa Ostroških stijena kao pravi duhovni pastir silazio je u živopisne bjelopavlićke krajeve šireći utjehu i duhovni savjet. Nerijetko narod se obraćao za pomoć i u samom manastiru đe je Vasilije odsijedao. Sklanjajući se ispred brojnih turskih zločina nemoćni su u Ostrogu viđeli utočište te su neki proveli i duže vremena pod njegovom zaštitom.

Brojna predskazanja svetog Vasilija vremenom su se pokazala tačnima. Jednom od velikaša knezu Raicu predvidio je da će usled drskog i neduhovnog života ostati bez potomstva. Kada se to zaista desilo velikaš je došao na poklonjenje svecu koji ga je uputio da iskrenim pokajanjem, molitvom i duhovnošću može ponovo imati veliko potomstvo. Ova i mnoga druga Vasilijeva predskazanja su se pokazala tačnim.

Sveti Vasilije Ostroški umro je 29. aprila ( 12. maja ) 1671. godine u svojoj ćeliji iznad Ostroške isposnice. Prema legendi u momentu napuštanja ovoga svijeta neobična nadzemaljska svjetlost ispunila je ćeliju. Tijelo Svetog Vasilija monasi su sahranili u grob ispod crkvice Svetog Vavedenja Majke Božije.

Vasilijev grob ostao je mjesto poklonjenja koje su posjećivali ljudi ne samo iz ovih krajeva, već i iz najudaljenijih mjesta. U narodu i danas žive legende iz tog perioda o čudotvorstvu i isceliteljskoj moći tog mjesta.

Po predanju koje bilježi, sedam godina nakon smrti proigumanu Župskog manastira u san je došao upravo vladika Vasilije sa riječima da ga iskopa iz zemlje. Proigumanu u društvu nijesu vjerovali pa tek kada ga je vladika Vasilije po treći put posjetio u snu i ostavio vatrene tragove po njegovom čelu kaluđeri su uzeli motike i lopate te su nakon sedam dana provedenih u molitvi i isposništvu pošli na mjesto đe je vladika Vasilije bio zakopan i njegovo očuvano tijelo u ćivotu premjeste i namjeste u Gornjem manastiru đe se i dan danas nalazi. Tako da se kraj njegovog ćivota služi liturgija na Badnji dan, na Krstov dan uoči Bogojavljenja, Veliki četvrtak, kao i 29 aprila ( 12. maja ) na dan kada je umro.

Tokom nemirne istorije u ovim krajevima svetiteljeve kosti nijesu imale mira, već su u više navrata skrivane pred zulumom raznih okupatora. Prvi put pred naletom Numan paše Ćuprilića, osmanskog vojskovođe. Te 1714. godine svetiteljeve mošti su zakopane ispod manastira kraj rijeke Zete đe iako Zeta svake godine plavi kovčeg ne biva uništen ni nakon godinu dana. Drugi put to je bilo u zimu 1852. godine pred napadom Omer paše Latasa. Tada su Crnogorci mošti svetog Vasilija položili u crkvu Roždestva Presvete Bogorodice pokraj moštiju drugog velikog crnogorskog sveca Svetog Petra Cetinjskog. U proljeće naredne godine mošti su vraćene u Ostrog. Treći i poslednji put mošti su premještane tokom Veljeg rata 1876. godine te su mošti ponovo sklanjane na Cetinje. 1878 godine velikom svečanošću obilježeno je vraćanje moštiju u Ostrog, a kovčeg je tada nosio i crnogorski knjaz Nikola.

Tokom drugog svjetskog rata zbog brojnih ratnih dejstava i bombardovanja Ostroga mošti su iz crkve Svetog Vavedenja prenešene u malu pećinu u stijeni iza manastirskih konaka. Na svu sreću nijedna od granata kojima je Ostrog gađan nijesu načinile ni najmanju štetu manastiru.