SVIMA KOJI SLAVITE, ŽELIMO SREĆNU KRSNU SLAVU, ŽIVJELI !!! 

Proslavljanje Svetog Ilije je duboko ukorijenjeno u tradiciju crnogorskog naroda. Ilija je bio jevrejski prorok iz 9. vijeka p. n. e. Pominje se u Talmudu, Starom i Novom zavjetu i Kuranu.

Sveti Prorok Ilija, čudotvorac, Bogovidac, revnitelj vjere Božije. Sveti Ilija bio je od plemena Aronova iz grada Tesvita, zbog čega se naziva Tesvićanin. Kada se Ilija rodio, njegov otac Sabah je vidio oko njega anđele koji ga povijaju ognjem i hrane plamenom, što je bilo predkazanje Ilijine bogodane sile ognjene.  Mladost je proveo je u molitvi i mislima ka Bogu, mir je često nalazio u pustinji, i u tišini razmišljao i molio se.

U to vrijeme carstvo jevrejsko bijaše razdijeljeno na dva nejednaka dijela: carstvo Judino obuhvatajući samo dva plemena, Judino i Venijaminovo, sa prijestonicom u Jerusalimu, i carstvo Izrailjevo obuhvatajući ostalih 10 plemena sa prijestonicom u Samariji. Prvim carstvom su vladali potomci Solomonovi, a drugim carstvom potomci Jerovoama, sluge Solomonova.

Najveći sukob Sveti Ilija imaše sa Izrailjskim carem Ahavom i njegovom ženom Jezaveljom. Jer ovi se klanjahu idolima i odvraćahu narod da služi Bogu jedinome. Pri tom još Jezavelja nagovori muža te podiže hram Sirijskome Bogu Vaalu, i odredi mnoge žrečeve da služe pri tom hramu. Velikim čudima Ilija dokaza silu i vlast Božiju: on zatvori nebo, te ne bi kiše tri ipo godine, spusti oganj s neba i zapali žrtvu Bogu svome, dok žrečevi Vaalovi to ne mogoše učinjeti, svede kišu s neba molitvom svojom, čudesno umnoži brašno i ulje u kući udovice u Sarepti i vaskrse joj umrlog sina, proreče Ahavu, da će mu psi krv lizati, i Jezavelji, da će je psi rastrgnuti, što se i desi i druga mnoga čuda učini i događaje proreče. Na Horivu razgovaraše s Bogom i ču glas Božiji u tihom svijetlom povjetarcu. Pred smrt uze Jeliseja i odredi ga za nasljednika u proročkom zvanju, svojim ogrtačem presiječe vodu u Jordanu i najzad bi uzet na nebo u ognjenim kolima sa ognjenim konjima. Na Tavoru javio se zajedno s Mojsejem Gospodu našem Isusu Hristu. Pred kraj svijeta opet će se Ilija javiti, da suzbije silu Antihristovu. (Otkr. 11)

Činio je čuda kroz koja je Bog pokazivao Jevrejima svoju pravednost. Proroci su isticali etičke vrijednosti religije, u kojoj nijesu važni ritual i ceremonija, a čija suština je u tome da ljudi budu u duši pravedni. Svojim radom proroci su spremili put nastanku hrišćanstva. To su bili mudraci i narodni učitelji.

Po kazivanju sveti Ilija je bio među prorocima koji su se na Tavoru poklonili Isusu Hristu na dan Preobraženja Gospodnjeg, kada se javio svojim učenicima sa poukama nove vjere, pa se zato lik Svetog Ilije slika na preobraženskim prazničnim ikonama.

Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac. Prema predanju Sveti Vasilije Ostroški rođen je u Hercegovini, u selu Mrkonjici, u Popovom Polju 28. decembra 1610. godine i kršten pod imenom Stojan. Njegov čitav život duboko povezan sa vjerom i saznanjem prvo mu je dodijelio sudbinu đaka u manastiru Zavala. Monaško ime Vasilije stekao je u trebinjskom manastiru da bi kao mlad neko vrijeme boravio i u Cetinjskom manastiru đe je po legendi došao u sukob sa tadašnjim crnogorskim mitropolitom Mardarijem. Mladi monah Vasilije pobunio se protiv pregovora sa papskim agentima oko prihvatanja Unije tj. katoličke vjere pa je, nepravedno oklevetan, morao da napušti Crnu Goru.

Inače, prvu školu hrišćanske vrline i pobožnosti mladi Stojan izučio je u svom domu. Rođen u veoma duhovnoj i pobožnoj porodici od ranih dana posvetio se postu, molitvi i crkvi. Sa najdubljom vjerom i ljubavi prema bogu odlikovao se smirenim duhom, ozbiljnošću i toplinom duše. I pored teških vremena u kojima je njegova porodica, a i čitavo društvo, živjelo mladi Stojan stekao je zvanje jednog od najsebičnijih mladih ljudi u svom kraju. Njegova prva iskušenja još u ranim danima života bila su ona koja su mu priredili otpadnici od vjere. Da bi sačuvali dijete od takvih iskušenja i približili ga pisanoj riječi i duhu roditelji su ga poveli u manastir Zavalu posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice. Pod vođstvom svoga strica Serafima mladi Stojan je u blizini knjiga i mudrih ljudi brzo upoznao duh Svetog pisma i osnovnih svjetskih nauka. U ovom dobu rodila se i njegova želja da se zamonaši.

Boraveći u manastiru Tvrdoš, u trebinjskom kraju njegova ljubav prema postu i molitvi krunisana je činom zamonašenja prilikom kojeg je dobio ime pod kojim ce biti poznat – Vasilije. Ime je odabrao kako bi se u svom duhovnom životu koji se pružao isped njega ugledao na život i podvige jerarha Vasilija Velikog. Kratko nakon zamonašenja Vasilije je stekao đakonski i sveštenički čin.

U manastiru Tvrdoš stekao je zvanje arhimandrita čime su otpočela njegova brojna putovanja prema centrima pravoslavne vjere u svijetu – polazio je na puteve prema Svetoj Gori, a nešto kasnije i prema Rusiji đe se zadržavao po nekoliko mjeseci. Sa putovanja u pravoslavne zemlje uvijek se vraćao sa bogatim i izuzetno važnim darovima za siromašne vjernike naše crkve. Knjige, odežde i novac poklanjao je crkvama i osiromašenom narodu. U tom periodu radio je i na popravljanju opustjelih i oronulih hramova, a nerijetko je i popravljao i obnavljao mnoge narodne škole. Boravio je i na Svetoj Gori koja se smatra buktinjom pravoslavne vjere i najuzvišenijeg duhovnog života. Njegovo putovanje preko Nikšića, manastira Morače, manastira Đurđevi Stupovi, i Peći bilo je hodočasničko tokom kojeg je crkvenim velikodostojnicima ali i običnom narodu govorio o stradanju naroda u Hercegovini i nasilju turske i latinske propagande. Na Svetoj Gori boravio je godinu dana i stekao veliko znanje od brojnih duhovnjaka i pustinjaka. Najveći dio vremena proveo je u manastiru Hilandaru nakon čega se uputio nazad u Peć, đe je hirotonisan za mitropolita 1638 godine. Iako je imao nepunih trideset godina zbog uzvišenosti duha i najsmjernijeg života koje jedno duhovno lice može voditi udostojen je episkopskog čina.

Po povratku u svoj kraj postao je jedan od najvećih duhovnih vođa za oslobođenje južnoslovenskih naroda. Molitvom i širenjem božije rijeci putovao je po cijelom kraju i upravo iz tog perioda datira moć njegove riječi koja je bila toliko snažna da se u narodu bilježe čudesna iscjeljenja i mladom Vasiliju počinju pripisivati brojna čudotvorstva. U ovom periodu narod ga je već držao za sveca te je i počeo dolaziti k njemu tražeći od Vasilija i pomoći i utjehe u raznim nevoljama. Svojom duhovnom poukom, pamti se, pomogao je mnogim svojim zemljacima.

Doba u kome je Vasilije živio nije bilo naklonjeno niti narodu niti crkvi koja bi ga objedinjavala u ovom kraju. Brojni ratovi koje su velike sile vodile činile su da narod ovog kraja služi za potkusurivanje ili ostvarivanje svojih interesa na ovim prostorima. Pravoslavna crkva na čelu sa velikodostojnicima kakav je bio i mitropolit Vasilije organizovala je narod i duhovno i svjetovno angažujući se i na političkom planu i polažući nade u uspjeh hrišćanskog nasuprot turskom osvajanju. Tokom ratova između Venecije i Osmanlija narod ovog kraja uspostavio je odnose sa prvima, što je za Mlečane bila dobra prilika da pokušaju ostvariti i vjerski uticaj na ovaj dio Crne Gore i Hercegovine. Mitropolit Vasilije i tadašnji patrijarh Pajsije i pored velikog pritiska papskih emisara nastojali su da svim silama očuvaju pravoslavni hrišćanski duh na ovim prostorima. Tokom ovih nastojanja, a kasnije čitavog svog života Vasilija su optuživali, udarali na njegov ugled dovodeći u pitanje njegovu vjeru i časnost obavljanja službe. Ono što neporečivo stoji to je da je svojom i političkom vještinom Vasilije uspio da očuva i narod i vjeru pod vojnim i političkim pritiscima velikih sila. Odatle i predanje u narodu o njemu kao vatrenom zaštitniku pravoslavlja i organizatoru narodnooslobodilačke borbe. Brojne oslobodilačke akcije organizovao je upravo on te emotivna vezanost ljudi nikšićkog i istočnohercegovačkog područja prema njemu ima jednu posebnu dimeniziju.

I tokom mladosti, kao i tokom teških poznih dana u kojima je morao donositi bitne odluke Vasilije je vodio smjeran usamljenički život često provodeći vrijeme osamljen u molitvi. Zbog nesuglasica sa manastirskim bratstvom i izloženosti Trebinjskog manastira Vasilije odlučuje da izabere Ostrog za svoje stalno boravište kada dobija na upravu i samu mitropoliju 1651. godine. O njegovom tačnom prelasku iz manastira Tvrdoš u Ostrog svjedoče samo predanja i priče. Po jednom od njih mitropolit Vasilije je jedno vrijeme proveo u malom selu Pope, potom neko vrijeme boravio u Milića pećini u Pješivcima, a zatim prešao u pećinu u Ostorskim Gredama đe je ranije po predanju boravio jedan isposnik – starac Isaija, i đe se nalazila mala bogomolja. Slava ovog pustinjaka već je bila velika u narodu te su Turci odmah po njegovoj smrti pronašli i na lomači spalili njegove kosti u nadi da će satrijeti duh pravoslavnog življa. Upravo iz pećine mudraca Isaije Vasilije je upravljao mitropolijom gotovo cijelih petnaest godina. U tom periodu oko sebe je počeo okupljati i druge monahe. U zavještanju iz 1666. godine mitropolit Vasilije piše da je obnovio, a ne osnovao manastir Ostrog svojim “trudom i imanjem”.

O djelatnosti mitropolita Vasilija tokom ostroškog službovanja ne zna se mnogo na osnovu pisane građe. Obnovio je Donju manastirsku crkvu u manastiru Vavedenja Presvete Bogorodice, kupio nekoliko imanja koja je priložio crkvi i vrijedno je radio na širenju vjere. Nešto kasnije podigao je i ukrasio crkvu Časnog i Životvornog Krsta u Ostroškoj stijeni i naredio da se živopiše. U njegovoj težnji da se Ostroška pećina pretvori u manastir koji će biti izvorište duhovnog života za narod, niko nije mogao stati na put. Tokom podizanja manastirskih cjelina Vasilije je nosio i kamenje i neprestano se molio i obavljao svoje crkvene dužnosti. Svojim radom i stvaranjem došao je u poziciju da njega i tu crkvenu imovinu štite kako najveći vjerski tako i svjetovni vladari toga vremena.

Sa Ostroških stijena kao pravi duhovni pastir silazio je u živopisne bjelopavlićke krajeve šireći utjehu i duhovni savjet. Nerijetko narod se obraćao za pomoć i u samom manastiru đe je Vasilije odsijedao. Sklanjajući se ispred brojnih turskih zločina nemoćni su u Ostrogu viđeli utočište te su neki proveli i duže vremena pod njegovom zaštitom.

Brojna predskazanja svetog Vasilija vremenom su se pokazala tačnima. Jednom od velikaša knezu Raicu predvidio je da će usled drskog i neduhovnog života ostati bez potomstva. Kada se to zaista desilo velikaš je došao na poklonjenje svecu koji ga je uputio da iskrenim pokajanjem, molitvom i duhovnošću može ponovo imati veliko potomstvo. Ova i mnoga druga Vasilijeva predskazanja su se pokazala tačnim.

Sveti Vasilije Ostroški umro je 29. aprila ( 12. maja ) 1671. godine u svojoj ćeliji iznad Ostroške isposnice. Prema legendi u momentu napuštanja ovoga svijeta neobična nadzemaljska svjetlost ispunila je ćeliju. Tijelo Svetog Vasilija monasi su sahranili u grob ispod crkvice Svetog Vavedenja Majke Božije.

Vasilijev grob ostao je mjesto poklonjenja koje su posjećivali ljudi ne samo iz ovih krajeva, već i iz najudaljenijih mjesta. U narodu i danas žive legende iz tog perioda o čudotvorstvu i isceliteljskoj moći tog mjesta.

Po predanju koje bilježi, sedam godina nakon smrti proigumanu Župskog manastira u san je došao upravo vladika Vasilije sa riječima da ga iskopa iz zemlje. Proigumanu u društvu nijesu vjerovali pa tek kada ga je vladika Vasilije po treći put posjetio u snu i ostavio vatrene tragove po njegovom čelu kaluđeri su uzeli motike i lopate te su nakon sedam dana provedenih u molitvi i isposništvu pošli na mjesto đe je vladika Vasilije bio zakopan i njegovo očuvano tijelo u ćivotu premjeste i namjeste u Gornjem manastiru đe se i dan danas nalazi. Tako da se kraj njegovog ćivota služi liturgija na Badnji dan, na Krstov dan uoči Bogojavljenja, Veliki četvrtak, kao i 29 aprila ( 12. maja ) na dan kada je umro.

Tokom nemirne istorije u ovim krajevima svetiteljeve kosti nijesu imale mira, već su u više navrata skrivane pred zulumom raznih okupatora. Prvi put pred naletom Numan paše Ćuprilića, osmanskog vojskovođe. Te 1714. godine svetiteljeve mošti su zakopane ispod manastira kraj rijeke Zete đe iako Zeta svake godine plavi kovčeg ne biva uništen ni nakon godinu dana. Drugi put to je bilo u zimu 1852. godine pred napadom Omer paše Latasa. Tada su Crnogorci mošti svetog Vasilija položili u crkvu Roždestva Presvete Bogorodice pokraj moštiju drugog velikog crnogorskog sveca Svetog Petra Cetinjskog. U proljeće naredne godine mošti su vraćene u Ostrog. Treći i poslednji put mošti su premještane tokom Veljeg rata 1876. godine te su mošti ponovo sklanjane na Cetinje. 1878 godine velikom svečanošću obilježeno je vraćanje moštiju u Ostrog, a kovčeg je tada nosio i crnogorski knjaz Nikola.

Tokom drugog svjetskog rata zbog brojnih ratnih dejstava i bombardovanja Ostroga mošti su iz crkve Svetog Vavedenja prenešene u malu pećinu u stijeni iza manastirskih konaka. Na svu sreću nijedna od granata kojima je Ostrog gađan nijesu načinile ni najmanju štetu manastiru.

Dana 4.maja 2022.godine je gospodin Zdravko Lazarević sa suprugom, inače naš Crnogorac koji živi u Varšavi u Poljskoj, posjetio Episkopski dvor u Nikšiću, Crnogorske pravoslavne crkve. Gospodin Lazarević i njegova porodica su inače prijatelji i donatori Crnogorske pravoslavne crkve, tako da su povodom još jedne donacije posjetili Ljetnjikovac kralja Nikole u kojem se nalazi Episkopski dvor CPC.

Ovog puta je porodica Lazarević je poklonila veoma vrijednu mašinu za vez Episkopiji ostroško nikšićkoj CPC. Mašina će se koristiti radi šivenja i vezenja odeždi za svještenstvo CPC.

Porodicu Lazarević je ugostio Vladika nikšićki Boris i svještenstvo Episkopije ostroško nikšićke, koji se ovim putem javno zahvaljuje na prijateljstvu i donaciji porodici Lazarević.

A pošto minu subota, na osvitku prvog dana neđelje, dođoše Marija Magdalina i druga Marija da osmotre grob.

I gle, zemlja se zatrese veoma; jer anđeo Gospodnji siđe s neba. i pristupivši odvali kamen od vrata grobnih i sjeđaše na njemu.

A lice njegovo bijaše kao munja, i odijelo njegovo bijelo kao snijeg.

I u strahu od njega uzdrhtaše stražari, i postadoše kao mrtvi.

A anđeo odgovarajući reče ženama: Ne bojte se vi; jer znam da Isusa raspetoga tražite.

Nije ođe; jer ustade kao što je kazao. Idite da vidite mjesto gdje je ležao Gospod.

I idite brzo i recite učenicima njegovim da ustade iz mrtvih; i gle, on će pred vama otići u Galileju; tamo ćete ga viđeti. Eto kazah vam.

I izišavši brzo iz groba, sa strahom i radošću velikom pohitaše da jave učenicima njegovim.

A kad iđahu da jave učenicima njegovim, i gle, srete ih Isus govoreći: Radujte se! A one pristupivši, uhvatiše se za noge njegove i pokloniše mu se.

Tada im reče Isus: Ne bojte se, idite te javite braći mojoj neka idu u Galileju, i tamo će me viđeti.

A dok one iđahu, gle, neki od stražara dođoše u grad i javiše prvosvještenicima sve što se dogodilo.

A oni sastavši se sa starješinama učiniše vijeće, i dadoše vojnicima dovoljno novaca, govoreći:

Kažite: učenici njegovi dođoše noću i ukradoše ga dok smo mi spavali.

I ako to čuje namjesnik, mi ćemo ga uvjeriti i vas osloboditi brige.

A oni uzevši novce, učiniše kao što bijahu naučeni. I razglasi se ova riječ među Judejcima do danas.

A Jedanaest učenika otiđe u Galileju, na goru kuda im je zapovjedio Isus.

I kad ga viđeše, pokloniše mu se; a neki posumnjaše.

I pristupivši Isus reče im govoreći: Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji.

Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha,

Učeći ih da drže sve što sam vam zapovijedio; i, evo, ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka. Amin

(Jevanđelje po Mateju 28,1-20)

Na Veliki petak se obilježava raspeće Isusa Hrista na Golgoti i u hrišćanstvu se smatra najtužnijim danom.

Nakon što  je Juda izdao Gospoda Isusa Hristosa i što su ga tokom noći uhvatili, jevrejski prvosvještenici i narodne starješine predadoše ga Pontiju Pilatu, koji opra ruke i, dok je svjetina vikala: „Raspni ga, raspni“ (Jn. 19, 6), dade da ga išibaju i razapnu. Onda mu obukoše purpurni ogrtač, staviše na glavu trnov vijenac i pljuvaše ga. Iznio je svoj krst na Golgotu, đe su ga na njega razapeli, zajedno sa dva razbojnika. „A stajahu kod Isusova krsta mati njegova, i sestra njegove majke Marija Kleopova, i Marija Magdalina“ (Jn. 19, 25), a od učenika samo Jovan Bogoslov. U tri sata popodne Isus ispusti duh svoj, a Sunce se pomrači, zemlja zatrese i hramovna zavjesa pocijepa na pola. Tijelo mu uze Josif iz Arimateje i položi u grob.

Evanđelja

Evanđelje na Veliki petak

 
Mt. 27. 1-61
(Zač. 110).
1. A kad bi jutro, učiniše vijeće svi prvosvjštenici i starješine naroda protiv Isusa da ga pogube.
2. I svezavši ga odvedoše, i predaše ga Pontiju Pilatu, namjesniku.
(Zač. 111).
3. Tada viđevši Juda, izdajnik njegov, da ga osudiše, raskaja se, i vrati trideset srebrnika prvosvještenicima i starješinama
4. Govoreći: Sagriješih što izdadoh krv nevinu. A oni rekoše: Šta mi marimo za to? Ti ćeš viđeti.
5. I bacivši srebrnike u hramu, iziđe, i otiđe te se objesi.
6. A prvosvještenici, uzevši srebrnike, rekoše: Ne valja ih metnuti u hramovnu riznicu, jer su cijena za krv.
7. Nego se dogovoriše te kupiše za njih lončarevu njivu za groblje strancima.
8. Zato se ta njiva i prozva Krvna njiva do danas.
9. Tada se ispuni što je kazano preko proroka Jeremije koji govori: I uzeše trideset srebrnika, cijenu cijenjenoga, koga su cijenili sinovi Izrailjevi;
10. I dadoše ih za njivu lončarevu, kao što mi kaza Gospod.
11. A Isus stade pred namjesnikom, i zapita ga namjesnik govoreći: Jesi li ti car judejski? A Isus mu reče: Ti kažeš.
12. I kad ga tužahu prvosvještenici i starješine, ništa ne odgovori.
13. Tada mu reče Pilat: Zar ne čuješ koliko protiv tebe svjedoče?
14. I ne odgovori mu ni na jednu riječ, tako da se namjesnik divljaše veoma.
15. A o Prazniku bijaše običaj u namjesnika da narodu pusti po jednoga sužnja koga oni hoće.
16. A tada imahu poznatoga sužnja po imenu Varavu.
17. I kada se sabraše, reče im Pilat: Koga hoćete da vam pustim? Varavu ili Isusa nazvanoga Hristosa?
18. Jer znađaše da su ga iz zavisti predali.
19. A kada sjeđaše u sudu, poruči mu žena njegova govoreći: Ne miješaj se ti ništa u sud toga pravednika, jer danas u snu mnogo postradah zbog njega.
20. A prvosvještenici i starješine nagovoriše narod da ište Varavu, a Isusa da pogube.
21. A namjesnik odgovarajući reče im: Koga hoćete od ove dvojice da vam pustim? A oni rekoše: Varavu.
22. Reče im Pilat: Šta da činim sa Isusom nazvanim Hristosom? Rekoše mu svi: Da se razapne!
23. Namjesnik pak reče: A kakvo je zlo učinio? A oni iz glasa povikaše govoreći: Da se razapne!
24. A kad viđe Pilat da ništa ne pomaže, nego još veća buna biva, uze vodu te umi ruke pred narodom govoreći: Ja sam nevin u krvi ovoga pravednika; vi ćete viđeti.
25. I odgovarajući sav narod reče: Krv njegova na nas i na đecu našu!
26. Tada im pusti Varavu, a Isusa, šibavši, predade da se razapne.
(Zač. 112).
27. Tada vojnici namjesnikovi uzeše Isusa u sudnicu i skupiše na njega svu četu vojnika.
28. I svukavši ga, obukoše mu purpurni ogrtač.
29. I opletavši vijenac od trnja, metnuše mu na glavu, i dadoše mu trsku u desnicu; i kleknuvši na koljena pred njim, rugahu mu se govoreći: Zdravo, care judejski!
30. I pljunuvši na njega, uzeše trsku i biše ga po glavi.
31. I kad mu se narugaše, svukoše s njega ogrtač, i obukoše ga u haljine njegove, i povedoše da ga razapnu.
32. I izlazeći nađoše čovjeka iz Kirine po imenu Simona i natjeraše ga da mu ponese krst.(Zač. 113).
33. I došavši na mjesto koje se zove Golgota, to jest: Mjesto lobanje,
34. Dadoše mu da pije ocat pomiješan sa žuči, i okusivši ne htje da pije.
35. A kad ga razapeše, razdijeliše haljine njegove bacivši kocku.
36. I sjeđahu ondje te ga čuvahu.
37. I staviše mu iznad glave krivicu njegovu napisanu: Ovo je Isus car judejski.
38. Tada raspeše s njim dva razbojnika, jednoga s desne i jednoga s lijeve strane.
39. A koji prolažahu huljahu na njega mašući glavama svojima
40. I govoreći: Ti koji hram razvaljuješ i za tri dana sagrađuješ, spasi sam sebe; ako si Sin Božiji, siđi sa krsta!
41. A tako i prvosvještenici sa književnicima, starješinama i farisejima podsmijevajući se govorahu:
42. Druge spase a sebe ne može da spase. Ako je car Izrailjev, neka siđe sad s krsta, pa ćemo vjerovati u njega.
43. Uzdao se u Boga, neka ga izbavi sad, ako mu je po volji; jer govoraše: Ja sam Sin Božiji.
44. Tako isto i razbojnici raspeti s njim rugahu mu se.
45. A od šestoga časa bi tama po svoj zemlji do časa devetoga.
46. A oko devetoga časa, povika Isus iz svega glasa govoreći: Ili, Ili, lima savahtani? To jest: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
47. A neki od onih što stajahu ondje čuvši to govorahu: Ovaj zove Iliju.
48. I odmah otrča jedan od njih te uze sunđer, i napuni octa, pa natače na trsku, te ga pojaše.
49. A ostali govorahu: Ostavi da vidimo hoće li doći Ilija da ga izbavi.
50. A Isus opet povika iz svega glasa, i ispusti duh.
51. I gle, zavjesa hrama razdrije se na dvoje, od gornjega kraja do donjega; i zemlja se potrese, i kamenje se raspade;
52. I grobovi se otvoriše, i ustadoše mnoga tijela svetih koji su pomrli;
53. I izišavši iz grobova po vaskrsenju njegovu, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima.
54. A kapetan i koji s njim čuvahu Isusa, vidjevši da se zemlja trese i šta bi, uplašiše se vrlo govoreći: Zaista ovaj bijaše Sin Božiji.
55. I ondje bijahu i gledahu izdaleka mnoge žene koje su išle za Isusom iz Galileje i služile mu.
56. Među kojima bijaše Marija Magdalina i Marija, mati Jakovljeva i Josijina, i mati sinova Zevedejevih.
57. A kad bi uveče, dođe čovjek bogat iz Arimateje, po imenu Josif, koji je takođe bio učenik Isusov.
58. Ovaj pristupivši Pilatu zamoli za tijelo Isusovo. Tada Pilat zapovjedi da mu dadu tijelo.
59. I uzevši Josif  tijelo, zavi ga u platno čisto.
60. I stavi ga u svoj novi grob što je bio isjekao u kamenu; i navalivši veliki kamen na vrata od groba, otide.
61. A onđe bijaše Marija Magdalina i druga Marija, koje sjeđahu prema grobu.

Cvijeti se obilježavaju dan poslije Lazareve subote, u neđelju, na dan kada je Isus Hristos sa svojim učenicima ušao u Jerusalim.

Hristos je, pet dana prije stradanja na krstu, odnosno sedam dana prije nego što će vaskrsnuti, na magarcu ušao u Jerusalim đe ga je dočekao mnogobrojni narod koji je mahao palminim grančicama i klicao mu "Osana sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji ide u ime Gospodnje".

Nemjerljiva radost dočeka, upisivala je na Hristovom licu tugu i žalost, jer je samo On znao da će već slijedeće neđelje narod vikati: "Razapni ga, razapni ga", kako bi se ispunilo Sveto pismo, što se za nekoliko dana, na Veliki petak, i desilo.

Ovim događajem ispunjene su riječi starozavjetnog proroka Zaharija: "Raduj se kćeri Izrailjeva, evo ide Car tvoj krotak, a krotak je, jer ide na magarcu dobrovoljno da strada".

Iako govori o stradanju, prorok Zaharija to proročanstvo počinje riječima "raduj se", jer je cilj stradanja Hristovog na krstu spiranje grijeha sa cijelog ljudskog roda i Vaskrsenje – pobjeda života nad smrću.

Cvijeti označavaju i ulazak u Veliku strasnu sedmicu pred najveći hrišćanski praznik Vaskrs, kojim se obilježava stradanje Isusa Hrista koje je prethodilo najvećem događaju - njegovom Vaskrsenju.

Cetinjanin Branislav Banja Kaluđerović poklonio je Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi plac od 4.000 metara kvadratnih koji se nalazi na Cetinju, u naselju Gruda. Tim povodom danas je mitropolit Mihailo u crkvi Svetog Ivana Crnojevića na Cetinju uručio zahvalnicu Kaluđeroviću, rekavši da mu je izuzetna čast što će danas primiti veliki prilog od čovjeka koji je 2015. godine poklonio kuću gdje je smještena Crnogorska pravoslavna crkva, a danas i zemljište koje se nalazi u sklopu kuće gdje je sjedište Crnogorske pravoslavne crkve, piše Cetinjski list.

Episkop ostroško – nikšićki Boris Bojović i vikarni episkop mitropolita crnogoskog Mihaila je u obraćanju vjernicima kazao da je donacija Kaluđerovića prilog Svetoj crkvi za istoriju .

“Ovaj poklon je za nova pokoljenja i za sve one koji će doći da čuvaju našu Crnu Goru i bore se za njen prosperitet”, poručio je Bojović.

Vjernicima i sveštenstvu se obratio i darodavac Kaluđerović koji je kazao da ovu donaciju posvećuje onima “kojima je bastalo da budu uz našu Crnogorsku pravoslavnu crkvu svih ovih 30 godina kao i onima koji više nijesu među nama“.

“Da njih nije bilo i blaženopočivšeg vladike Antonija 31. oktobra 1993. godine, ne bi bilo ni Belvedera 5. septembra 2021. godine. Slava im! Ja kao Jugosloven i Titov Crnogorac se sjećam i svjedok sam sa svojih 65 godina da smo u tom civilizovanom i po svemu lijepom periodu dolazili na dva sveta datuma na Cetinje, ispred Cetinjskog manastira, sa svojim roditeljima, a kasnije i kao formirane ličnosti! Za Petrov dan 12. jula i Badnje veče 6. januara, svake godine sa našom braćom svih vjera i nacija igralo se crnogorsko kolo. Danas to nije slučaj. Danas se manipuliše sa ta dva datuma, a posebno preko naše Crnogorske pravoslavne crkve se pokušava doći do najjeftinijih političkih poena, ne misleći na sudbinu iste. Zadnja predizborna dešavanja na Cetinju i manipulacija sa belvederskim časnim i ljudskim skupom, đe se nije branila Crnogorska pravoslavna crkva već obraz svakolike Crne gore, a posebno pravoslavlja u Crnoj Gori, pokazuju pravo stanje u Crnogorskom društvu”, kazao je Kaluđerović.

On je izrazio uvjerenje da će današnja donacija biti jasan signal svim političkim subjektima u Crnoj Gori da, kako je rekao, pripaze što rade.

“Da se ne igraju sa našim osjećanjima i da nam dozvole da mi sami u našoj kući Crnoj Gori napravimo bratski put do svih crnogorskih svetinja, đe će biti mjesta za sve dobronamjerne građane ove planete, bilo koje vjere ili nacije oni bili. U to ime sve vas pozdravljam i ovaj današnji skup neka bude možda i poziv svim građanima Crne gore, bez obzira nanacionalnu i vjersku pripadnost, da za Petrov dan ove godine zaigramo crnogorsko kolo kao nekada, bez politike i policijskih kordona!”, kazao je Kaluđerović.

Prije uručenja zahvalnice Kaluđeroviću, sveštenstvo Crnogorske pravoslavne crkve je služilo svetu arhijerejsku liturgiju, moleći se za, kako je kazao episkop Boris, spasenje crnogorskog i ukrajinskog naroda.

izvor: https://www.cdm.me/drustvo/donacija-za-istoriju-kaluderovic-poklonio-plac-crnogorskoj-pravoslavnoj-crkvi/

U neđelju 27. februara 2022. g. na praznik sv. Kirila Slovenskog Njegovo Blaženstvo Mitropolit Crnogorski gospodin Mihailo služio je svetu Arhijerejsku luturgiju uz sasluženje Njegovog Preosvještenstva Episkopa ostroško-nikšićkog gospodina Borisa i svještenstva naše svete Crkve u crkvi sv. Ivana Crnojevića na Cetinju.

Na liturgiji je proizveden i novi ipođakon Ilija Vujović iz Nikšića.

Na svetoj službi uznošene su molitve Bogu pored Crnogorskog i za Ukrajinski narod i prestsnak rata i stradanja u Ukrajini.

Crnogorska pravoslavna crkva obavještava javnost da su se ovih dana pojavili lažni profili i grupe na društvenim mrežama sa imenom Crnogorske pravoslavne crkve i našeg Mitropolita.

Sa tih lažnih profila se plasiraju neistine u cilju dezinformisanja i zbunjivanja crnogorske javnosti, stoga obavještavamo vjerni narod , medije i crnogorsko građanstvo da ne nasijedaju na militantne ratnohuškačke dezinformacije.

Ove dezinformacije se plasiraju u kontekstu stradanja stanovništva Ukrajine.

Crnogorska pravoslavna crkva ističe da se naše svještenstvo i vjernici stalno mole za mir u Ukrajini ,za sve stanovnike Ukrajine, za miroljubivi suživot pravoslavne braće Ukrajinaca i Rusa.

Ovim povodom osuđujemo svaku agresiju, upotrebu oružja i ratna dejstva.

Molimo vjerni narod Crnogorski i sve građane Crne Gore da ne nasijedaju na objave provokatora čije zle namjere možemo jasno identifikovati i prepoznati.